Hrvatska. Točnije Istra, Lika i okolica Zadra. Put od 61 dana. Čak 78 lokacija. Valentino Valjak i njegov četveronožni prijatelj Smoki. I 45 godina star Spaček. Ovako bi se ukratko saželo putovanje na koje se otisnuo Zagrepčanin Valentino Valjak, strastveni zaljubljenik u Citroenova „starčeka“, popularni Spaček. „Prije 20 godina kupio sam svoj prvi Citroen i vozim ga dandanas. Ne vozim nove aute, nemam novi auto i po tom sam pitanju možda i zadnji Mohikanac. Ispočetka sam s njim odlazio na lokalne izlete s prijateljima, vikendom. Ubrzo sam se odlučio krenuti na udaljenije destinacije, a odlaskom na moj prvi Svjetski susret Citroena u Austriji sve je dobilo neku novu dimenziju“, prisjeća se Valentino, koji je svoju ljubav prema oldtimerima utkao i u osnivanje Muzeja automobila Ferdinand Budicki te Citroen kluba Croatia.
„Kada na jednome mjestu vidiš 5000 Spačeka, 10.000 ljudi sa svih kontinenata, onda ti se taj lifestyle zavuče pod kožu. Može se reći da je to nešto najbliže hippy-kulturi. Spava se, jede i živi u šatorima. A jedinstveno je to da ljubav prema Spačeku okuplja ljude od 7 do 77 godina“, priča nam s entuzijazmom dodajući da se ti veliki susreti u Europi organiziraju svake dvije godine.
Moderni nomadi
„To je jedna velika nomadska kultura koja se seljaka svake dvije godine. Već znamo da je 2021. godine susret u Švicarskoj, 2023. zemlja domaćin je Slovenija… U Švicarskoj će se birati destinacija za 2025. godinu i tako se, da ne kažem, cijeli život poslaguje prema tome. Neki se ljudi žene, neki rađaju, a u svijetu citroenaša sve se usklađuje prema datumima svjetskih susreta“, dodaje uz smijeh.
Valentino je sa svojim Spačekom obišao veći dio Europe. Odlazio je na susrete, ali i na, nazovimo ih tako, „privatna“ putovanja s obitelji i prijateljima. Na tim putovanjima najviše uživa u off road vožnjama izvan komercijalnih turističkih destinacija. „Budući da mi najviše odgovaraju off road vožnje i planine, moja tematska putovanja vezana su uz Dinaride i već godinama pratim taj planinski lanac od Hrvatske do Albanije. Putem posjećujem rijeke, planine… pokušavam što više upoznati ljude, njihov način života i običaje. Spavam i kuham na terenu, tako da mogu reći kako sam svojevrsni izviđač na kotačima“, kaže.
Svijet nije stao
I za ovu godinu plan je uključivao vožnju Dinaridima te Makedoniju i Bugarsku, ali u Valentinove se planove upleo koronavirus pa je odlučio ostati u Hrvatskoj. „Da, korona je tu, ali za mene svijet nije stao… Ako imaš slobodu i mir u glavi, maštu i kreativnost, onda te to ne može spriječiti da radiš ono što voliš“, kaže dodajući da je mogao završiti svoje putešestvije po Dinaridima i obići Makedoniju i Bugarsku, ali su se u svijetu iz dana u dan donosile nove epidemiološke mjere pa nije htio riskirati.
„Odlučio sam svoje putovanje bazirati na Hrvatskoj i ovim putovanjem poručiti ljudima da Hrvatska može biti cjeloživotno putovanje. Ljudi često misle da u Hrvatskoj nemaju što vidjeti i tu su u krivu. Naime, 20 godina putujem po Hrvatskoj i 50 posto mojih prijeđenih kilometara, što bi bilo nekih 150.000 kilometara, napravio sam upravo ovdje. Evo za primjer, ako govorimo o Hrvatskoj u kojoj ima oko 370 kilometara od Varaždina do mora i 600 kilometara od Rijeke do Dubrovnika, pa kad napravite 150.000 kilometara na tom području, onda shvatite da je država dovoljno velika i da se ima što vidjeti. Hrvatska je specifična po tome što na malom prostoru nudi mogućnost ekstremno različitih geografskih cjelina pa tako od Otočca do Gračaca i od Gračaca do Zadra možete kombinirati uživanje u moru, Dinaridima, jezerima, špiljama“, govori dodajući da se njegova putovanja uvelike razlikuju od većine drugih jer on klasičnim, povijesnim automobilom putuje povijesnim cestama i osim jedinstvenih, prirodnih lokacija, posjećuje povijesne destinacije i muzeje.
Plan za svaki dan
Budući da već godinama obilazi Hrvatsku uzduž i poprijeko, nameće se pitanje kako je isplanirao svoje ovogodišnje putovanje. „Godinama putujem Hrvatskom pa u glavi imam svojevrsnu mentalnu mapu. Zamislite da ste ptica i da Hrvatsku gledate iz zraka, odakle vidite udoline, brda, makadamske ceste, lokalne ceste i autocestu, cijelu tu ‘mrežu’. Doslovce vidim gdje se koja cesta s kojom sudara i spaja i stoga, s obzirom na to da mi je Hrvatska ‘dvorište’, na neki način idem planski, ali je taj plan u mojoj glavi“, kaže dodajući da nikad nije razmišljao o kupnji drvene kućice u koju će odlaziti na odmor i u kojoj će provoditi vikende.
„Žao mi je biti na jednome mjestu 20 godina. Moj Spaček je furgon, model s onom malom kućicom iza. To je bio dostavni model, preteča današnjeg Berlinga. S njim mogu kamo god poželim. Posljednjih godina ‘njegujem’ minimalizam, što i jest oznaka mojih putovanja, a očituje se u svemu, od opreme koju nosim do odjeće i obuće, što mi omogućava da mogu prenoćiti gdje god stao“, priča objašnjavajući da su u dvadesetima na tim putovanjima uglavnom jurili i žurili da obiđu čim više. Ove je godine, kaže, odlučio jednostavno usporiti.
„Sada biram mikrolokacije koje bih prije prošao u dva, tri sata i na njima ostajem i po dva tri dana, tako da se moja putovanja više ne svode samo na vožnju automobilom, nego se svode na to da – staneš“, govori nam. „Primjerice, dođeš u selo Razloge na izvoru Kupe koje ima četiri stanovnika pa tu ostaneš dva, tri dana… Upoznaš djedicu koji ti otvori dušu. Počnete pričati i jednostavno to vrijeme koje tamo provedeš ‘živiš’ s njima, uhvatiš njihovu cijelu energiju“, priča u dahu dodajući da u takvom putovanju neki ljudi ne bi vidjeli ništa, a on vidi – sve.
Avantura u Lici i Istri
„Nije poanta u tome jesi li na Himalaji ili na Medvednici, nego je pitanje kako tamo provodiš vrijeme. Meni, recimo, nema ništa ljepše od toga kada dočekaš sumrak, doživiš noć i budiš se u zoru. To su mi tri najbitnija trenutka u danu, bez obzira na kojoj se lokaciji nalazio, a koje većina ljudi propušta jer odlazi u apartmane, hotele ili vile“, kaže i dodaje da, iako posljednjih godina voli mirnija putovanja, ove godine nije putovao sam. Društvo mu je pravio Smoki. Njegov osmogodišnji bigl. A na dva tjedna pridružili su mu se prijatelji, također zaljubljenici u Spačeke.
„Ispred nas je bilo 60 dana avanture. Ove je godine izbor pao na Ličko-senjsku županiju s temom Velebita na kojem sam proveo 90 posto vremena, no dio vremena proveo sam i u Zadarskoj županiji“, kaže nastavljajući da je na put krenuo 22. lipnja, kada je iz Zagreba krenuo put Istre. Točnije, u posjet prijatelju u Grožnjanu.
Tamo je, nakon nekoliko dana uživanja u grožnjanskim zorama, sjeo u svog Spačeka i krenuo putevima uskotračne pruge koja je nizom kolodvora povezivala Trst i Poreč u kojem je bio smješten zadnji kolodvor te je po njemu i dobila ime – Parenzana, odnosno Porečanka. Danas je pruga većinom pješačka i biciklistička tura na kojoj je automobilima ulaz zabranjen.
„Prije dvadesetak godina još se moglo tu prolaziti autima, no sada sam, s obzirom na to da volim i pješačiti i planinariti, pješačio. Prošao sam jednu od najljepših dionica od Grožnjana do Livana dugu 40-ak kilometara. Parenzana je jedinstvena zato što vrvi ostavštinom iz tog vremena s početka 1900-ih, od vijadukata, suhozida, tunela. I da, sa mnom je sve vrijeme bio Smoki, moj bigl s kojim putujem zadnjih pet godina.“
Spaček je najbolji dom
„Bili smo na putu 60 dana, spavali u Spačeku 60 dana. Mi smo kao bračni par. On hrče, smrdi, kašlje, okreće se po autu pa ga trknem ili lupnem nogom o ‘sic’ i on stane. Planinarimo mi već dugo i opaki smo tandem. Neke dionice duge i 50 kilometara prošli smo zajedno i to je baš prijateljstvo. Istodobno brinemo jedan o drugome, ali i uživamo. Hodali smo i Parenzanu, a nakon toga otišli smo u Buzet i prošli stazu Sedam slapova. Tom se stazom kreće kroz kanjon rijeke Mirne i to je 13 kilometara lijepe šetnjice. Predivno je, putem prođete kroz dva napuštena sela, Kuhare i Kotle, i na sedam mjesta imate slapove Mirne koji rade vodoskoke od pet do 12 metara. No, ljeti slapovi presuše pa to više nije staza Sedam slapova nego staza sedam jezeraca“, kaže nastavljajući kako su se nakon te dionice on i Smoki uputili u Gospić, gdje im je bila baza.
„Otamo smo išli na Baške Oštarije, koje su po meni jedna od najspecifičnijih destinacija u Hrvatskoj jer se nalaze na 940 metara nadmorske visine i, s jedne strane, imamo more i Karlobag, a s druge vas samo 22 kilometra dijele od Gospića. Također, s jedne strane imamo kontinentalnu klimu, s druge mediteransku. A gore, pak, jako puno vrhova za osvajanje“, prisjeća se Valentino te kaže kako je ovo, kao i većina njegovih putovanja, eklektično.
„U mjesec i pol dana Like obišao sam Otočac i okolicu, rijeku Gacku, Kuterevo, Krasno, bio sam u Kući Velebita, interaktivnom muzeju u kojem s pomoću 3D-naočale možeš istraživati floru i faunu Velebita, nekoliko sam se puta vraćao na Baške Oštarije iz kojih sam osvajao vrhove ili hodao neke dionice“, kaže i napominje kako to ne znači da su on i Smoki non-stop bili u akciji.
Sve što treba
„Bilo je situacija da sam na Baškim Oštarijama proveo nekoliko dana da ne mrdnem“, priča nam. A kako to izgleda? „Onda sam u autu. Doslovce se ulogorim. U autu spavam, čitam, kuham, odmaram… U autu imam sve što mi treba. I u njemu sam sve sveo na totalni minimalizam. Prije sam nosio brdo odjeće i posuđa, a sad nosim minimalno – vreću za spavanje, od odjeće trenirku, nekoliko majica i nešto rublja. Od posuđa, s kojim sam prije pretjerivao, sada nosim duboku i plitku zdjelu za kuhanje, pribor za jelo, plamenik za kuhanje i svjetlo. Kad stanem, potrebne su mi doslovce tri minute da sve složim i spreman sam za spavanje. Isto tako se i spakiram za tri minute i spreman sam za pokret. A s obzirom na to da ipak putujem vremešnim automobilom, zlu ne trebalo, ponesem i nešto rezervnog alata“, priča nam Valentino, a mi ga pitamo: je li ga Spaček u tih 60 dana ijednom izdao?
„Nije, nijednom. Ali i da jest, to ne bi bio prevelik problem jer je to jedan vrlo jednostavan auto, s vrlo jednostavnim motorom. Naime, Spaček se 1948. godine, kada je izašao, reklamirao sloganom: ‘Ono čega nema, ne može se pokvariti’. I to je doista tako, a divno je u cijeloj priči da s vrlo jednostavnim alatom možeš sve popraviti“, govori citroenaš dodajući kako ne zna kakva bi to nemoralna ponuda morala biti da on proda svog Spačeka. Previše je, kaže, u tom limu uspomena. A upravo po jednu takvu, neprocjenjivu uspomenu, odvezao ga je njegov Spaček ove godine.
Neprocjenjiva uspomena
„Na nekih 20 kilometara od Gračaca prema Kninu nalazi se selo Otrić odakle se makadamskom cestom ide 13-ak kilometara, a onda sat i pol hoda preko planine do Babića jezera. To je nešto najljepše što sam vidio u životu. Zelenkasto-modro jezero, ovo gorsko oko po definiciji je ledenjačko jezero, ali je ljeti ful toplo za kupanje. Najljepše je što tamo ne možete vidjeti nijednu slamčicu, plastičnu čašu ni turiste. Nakon dugog hodanja na jezero smo prvi stigli Smoki i ja, prijatelji su bili malo iza jer nešto brže hodam. Nisam odolio, a da ne uskočim i tada je iz mene samo izlazilo: ‘Ovo je raj, ovo je raj!!!’“, prepričava nam širokog osmijeha i nastavlja nabrajati.
„Bio sam i u špilji iznad Krupe koja je, prema mom mišljenju, jedna od naših ljepših riječnih destinacija. Tu možeš uživati u prolasku kroz njezin kanjon, pa posjetiti pravoslavni samostan koji ima zaštitu Ministarstva kulture, pa izvor rijeke Krupe… Taj dio putovanja završili smo na Kudinom mostu iz 19. stoljeća. Tu se pak osjećaš kao da hodaš zemljom u vrijeme prije Adama i Eve. Zatim kroz kanjon dolaziš do mjesta gdje se Krupa i Zrmanja spajaju i idu prema Obrovcu. Cijeli taj dio toliko je divan da se ne može usporediti ni sa jednom destinacijom od pet zvjezdica“, kaže Valentino, koji je u 60 dana istraživanja hrvatskih ljepota, u Lici proveo 80 posto vremena.
Neotkriveni biser
„Obišao sam i dolinu Gacke, proučavajući njezinu povijest i običaje. Na toj rijeci vladaju najljepši mir i tišina koju možete doživjeti. U Otočcu sam posjetio muzej Gacke, u Gospiću muzej Like… Tu je i Park Grabovača, jedan od najvećih špiljskih parkova na svijetu. Osvojio sam i jedan od manjih vrhova – Zir, planinicu, stjenicu koja sama stoji u polju, a koja se jako dobro vidi s autoceste kod Macole. Popneš se gore za 20 minuta i uživaš u pogledu na Ličku Plješivicu, Velebit, na dolinu, Krbavsko ličko polje… Tako da mogu reći da je Lika neotkriveni biser i veliki potencijal. U idućih 20 godina Lika će sigurno postati ono što je Istra danas“, govori dodajući da je u svjetskim okvirima Hrvatska prepoznatljiva po moru i otocima, ali u geografskim okvirima mi smo svjetski egzemplar po Dinaridima, jednim od najvećih krških područja u Europi, a na sve to nema infrastrukture.
„U Švicarskoj kad se popneš na 2000 metara imaš hotel i sve, a kod nas nemaš ništa osim vukova, medvjeda i mira i tišine. Meni je to zen. Ne privlači me taj komercijalni, nego minimalistički turizam“, kaže i zaključuje: “Dok je nekome gušt spavati u hotelu s pet zvjezdica, ja volim spavati pod nebom, s pogledom na pet milijuna zvjezdica.”
Pročitaj i ovo:
- Ratko Mavar: „Svojim fotografijama slavim žensku ljepotu“
- Beth Kempton: “Kako vidjeti ljepotu u nesavršenosti?”
- Ivana Jelinčić Atkinson: Moj život u Čileu
Naturala Life br. 12
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life ili na digitalnu verziju na platformi Magzter i uživaj u sadržajima koji inspiriraju i mijenjaju perspektivu.
Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life i Naturala Health? Pročitaj ih online!
