Zamišljate li ikada sebe kako u 90-ima i dalje bez problema šetate, družite se s prijateljima ili pripremate obrok za obitelj? Mnogi vjeruju da je dug i zdrav život rezerviran za sretnike s „dobrim genima“. No istraživanja pokazuju da najveći utjecaj ipak ima ono što jedemo i kako živimo.
Istraživanja u španjolskoj pokrajini Ourense, regiji s iznimno velikim brojem stogodišnjaka, pokazala su da prehrana koja vodi do dugovječnosti ne podrazumijeva odricanje ili striktne dijete, već jednostavne i prirodne obrasce koje svatko može usvojiti.
Otkrića iz Ourensea mijenjaju pogled na starenje i dokazuju da je put do dugog i zdravog života jednostavniji nego što mislimo.
Što jedu stogodišnjaci iz pokrajine Ourense?
Studija je analizirala 156 stogodišnjaka, a detaljni intervjui s 25 njih otkrili su da se oslanjaju na južnoeuropsku atlantsku prehranu (SEAD) – tradicionalni obrazac prehrane sličan mediteranskom, ali s posebnim naglaskom na lokalne namirnice. Njihova prehrana obuhvaća:
- svježe lisnato povrće (kupus, repa, brokula)
- mahunarke poput leće i boba
- voće ubrano sa stabla
- krumpir i kruh od cjelovitih žitarica
- mlijeko i fermentirane proizvode
- masnu ribu (sardine, skuša)
- maslinovo ulje
- crveno meso u manjim količinama.
Dodani šećeri i industrijski prerađena hrana gotovo da nisu prisutni. Alkohol se konzumira rijetko i umjereno, najčešće u obliku čaše crnog vina.
Istraživači su otkrili da stogodišnjaci iz Ourensea imaju izuzetno niske stope dijabetesa, kolesterola i kardiovaskularnih bolesti. Tajna se krije u kombinaciji hranjivih tvari – sulforafani iz povrća Brassica smanjuju upale, mahunarke stabiliziraju šećer u krvi, a omega-3 iz ribe štite srce. Njihova prehrana ima malo natrija i gotovo nimalo dodanih šećera, što smanjuje rizik od hipertenzije i inzulinske rezistencije.
Prehrana je ključ, ali nije jedini faktor
Ovi stogodišnjaci ni u poznim godinama nisu sjedili prekriženih ruku – penjali su se po brdima, obrađivali vrtove i vinograde, cijepali drva i nosili vodu. Takvo prirodno, svakodnevno kretanje održavalo je njihova tijela snažnima i pokretnima bez teretane i strogo planiranih treninga.
No prava snaga ležala je i u zajednici. Obiteljska i susjedska povezanost, zajednički obroci i slavljenja godišnjih običaja bili su njihov „tajni začin“. Uz optimizam, otpornost i rituale poput mirisnog nedjeljnog variva ili sporog ispijanja kave sa susjedom, stvarali su život s manje stresa i više pripadnosti.
Dakle, ne trebate se seliti u španjolska brda da biste živjeli duže i zdravije. Stogodišnjaci iz Ourensea nas uče da dugovječnost nije privilegija odabranih niti rezultat stroge discipline, već usvajanja malih, ali moćnih navika.
