Opet su nam došle u posjet. Svake godine, čiste i uredne, kao udove tetke, točne kao švicarski sat dođu u posjet najavljen od lani, pokucaju, rasporede se, uštirkaju, nekada samo jedna, ali uglavnom u većem društvu: novogodišnje odluke. Koliko ste ih vi naštancali ovaj put? Ha? Što? Osam , deset , četiri? Samo?
Prestati ću pušiti, početi ću se baviti sportom, ići ću na dijetu, ugovoriti ću štednju, upisati ću tečaj… bravo, krasno, pohvalno zbilja. Jesu li barem sve počele u prvom licu,.. ja ću, ja neću…inače ne vrijede ništa,je li da…sve ću ja u svom malom svemiru, ne daj bože da ću odlučiti nešto bez dogovora sa svojim vlasnikom gdinom Egom ili da ću uključiti u njih ikoga oko sebe, makar svog kućnog ljubimca.
Kad se niste dosad bavili sportom, nemojte se ni sada blamirati, držite se kauča. Pušenje je vaše krsno ime, zaboravite i na taj projekt. Od štednje nema ni na državnoj razini ništa, a na tečaj ćete otići dva puta, a platiti dvadeset. Za dijetu imate svaki ponedjeljak u novoj godini pa počinjite a la carte odnosno nakon svakog a la carte menija svih dvanaest mjeseci.
Koja nam je svrha novogodišnjih odluka, osim što , naravno može proći 365 dana dok ih ponovo ne donesemo? Upravo ta: ne moramo ih donositi odmah i svakog dana, a kamoli (s)provoditi, lakše im je ovako rasuti se dok su na hrpi, a možda nam od te cijele hrpe uspije čak i jednu odraditi pa će ona pokriti svo to rasulo kao nekakvo kasko osiguranje.
I jesmo face ako tu jednu odradimo, zbilja, npr. ako platimo zakasninu u knjižnicu, tu smo se baš iskazali, to je baš ono marinski trening volje. Kako ne . Možete se tješiti kakvim self-help priručnikom kojeg ste dobili uz lonce s dvostrukim dnom koje ste nabavili na akciji.
To što nam je protekla cijela rijeka vremena kroz prste dok smo peglali po fejsbuku ili sms-u ili buljeći u seriju, to ćemo zanemariti, osim činjenice da smo sve te odluke mogli i u tom trenutku donijeti i poboljšati kvalitetu života puno ranije, ne samo sebi nego svima oko sebe,a to u ovom standardnom izričaju odluka u siječnju redovno zaboravimo: me , myself and i, pusti nas u tom tercetu, to nam je omiljeno društvo i nas troje se najbolje međusobno poznajemo pa stoga i jako dobro shvaćamo zašto odluke ne donosimo u drugim mjesecima.
Nova godina, nova ja, novi život. Ma nemoj, sve tim redom, a ne godinama rada na sebi i pročišćavanju mulja u kojem kultiviramo malodušnost i površnost kojom zarastemo.
I što nam vrijedi the best of svih odluka u postsilvestarskom tajmingu, ako prije svega toga nismo odlučili to sve raditi sa SRCEM i unijeti STRAST u to? Niente, nada, nichts, nothing, (de) rien. Na pilates ćemo zato što , eto , idu i one sve neke druge, na dijetu ćemo jer ne daj bože da smo mi jedini koji ne stanemo u traperice, zar ćemo podleći top grijehu današnjice da budemo debeli, ili još gore, da naginjemo tome da budemo , makar biološki stari – ne, nikako to, samo to ne.
Mi ćemo, odnosno to moje JA, sprovesti te odluke i oštri kao nova sunseeker jedrilica kliziti gradskom špicom te jednim treptajem naših svježih okica, svježih i nabrijanih od svih tih aktivnosti i radnji kojima rezultiraju naše novogodišnje odluke, pretvarati u plamen hektare terena oko sebe.
Teško da će doći do takvog , gotovo radioaktivnog zračenja odjednom, jer bi to značilo da smo se pretvorili samo u neke preslike sebe. Zračiti ćemo samo ako onome koga smo danas sreli i na koga smo potrošili tih pet minuta svog ( o yes, SVOG) vremena dali makar onaj jedan impuls koji će mu učiniti život ljepšim dok ne završe ponoćne vijesti, ako smo mu dali do znanja da njegov dan nije ništa manje dobar ili lošiji nego vaš, da sunce baca sjenu onako kako se okrenemo leđima i da je svaki dan – NOVI DAN i dan za NOVE ODLUKE.
