Dragi Naturalci, ako se pitate ‘koja si sad ti’, dopustite da se predstavim: samo sam mama, novinarka, ženska i ‘ja’. Upravo tim redom! Mama sam i novinarka 24-7, a ‘ja’ sam samo svoja na večer prije nego se srušim u nesvijest na kauč brat-bratu cijelih 20 minuta. Jednom mjesečno po sedam ‘onih dana’ sam čak i ženska.
Pripadam onoj generaciji žena koje su već smirene, imaju karijeru, stabilan život, novce… Ma koga ja to zavaravam?! Već trideset i kusur godina čekam da mi se dogodi onaj životni moment kada ću odahnuti i reći: ‘Eto, sad imam sve i sretna sam’. No, unatoč svim mojim usrdnim naporima da izbalansiram život, on na kraju ipak izgleda kao i moj tekući račun: taman kad mislim da sam na nuli, povećaju mi kamatu ili mi ga zablokiraju.
Većinu svog slobodnog vremena provodim slušajući frendice kako cmizdre jer su život posvetile isključivo van/bračnom partneru i djeci te one sretnije i poslu a sebe su davno izgubile u nepovrat negdje između presvlačenja ukakanih pelenica, kuhanja juhe, udovoljavanja njegovoj mami ili šefu ili oboje i gotovljenja ‘njegovom’ egu te slušanja ‘njegovih’ problema…
Muškarci znaju kako biti sretan
Na jednom takvom kružoku ‘uplakanih ženskih glava’ shvatile smo da je muškarcima super u životu te da oni sasvim sigurno imaju recept za sreću kojega drže u strogoj tajnosti a vjerojatno ima neke veze s pivom ili vinom kojega ispijaju na hektolitre. Oblik nirvane kojoj takvi čoporativno streme zove se delirijum tremens.
Većina muškaraca živi po sistemu: ako nešto ne štima – promijeni van/bračnu partnericu, i to po mogućnosti za mlađu umjesto da mijenjaju sebe. Ali neeee! To su muškarci, a i u bibliji čak piše da su – savršeni! Nemali broj njih se drži one famozne maksime ‘Ljubi drugoga kao samoga sebe.’ k’o pijan plota pa ljube i pipkaju sve po redu…
Parkouranje kroz život
Enivej, vratimo se na moderne ženske! Mnoge od njih drže sve kuteve u kući, i zarađuju, i odgajaju, i liječe, i plaćaju…. I pri tome moraju biti majstori u minimalno tri sporta i bezbroj vještina. Svima nam je obavezno parkouranje od stana do vrtića pa potom, uz pauzu za gutljaj vode iz bočice, do burze za nezaposlene ili tržnice ili, ako ste sretni, posla. Meni je osobno najdraži onaj početni dio jer usput jačam i ruke pošto s kćerima u naručju preskačem rupe na cesti, pseća govanca, zidiće, jame, blećke vode, srušena stabla, spretno k’o Rambo uzmičem pred jurećim automobilima…
Zatim, slijedi hrvanje i naguravanje s penzionerima u tramvaju koje se istim žestokim tempom nastavlja u borbi za što jeftinije proizvode u trgovačkom centru. E, koliko sam samo puta nesportski dobila štakom po leđima i jezikovu juhu jer sam mu/joj posljednji pak mlijeka na akciji maznula ispred nosa… Ma koliko god bila ‘mlada’ i okretna, uvijek me neka baka svlada k’o Mirko Filipović Boba Sappa!
Ping pong po kuhinji
Nakon trčanja maratona s i bez prepreka po gradu te vježbanja raznih tehnika meditacije (čitaj: ignoriranja stresa po sistemu pravi se lud, gluh i ćorav koliko možeš) na prodavačicama, šefovima, svekrvama…na red dolazi povratak u stan s ili bez opterećenja (djece) te kombinacija yoge, žongliranja, rukometa, nogometa, ping ponga.. s loncima, veš-mašinom, računima, usisavačem, telefonom…
I da se vratim na temu, u bunilu jednog takvog dana shvatila sam da jedino ja sama mogu usrećiti sebe! Napokon mi je došlo iz guzice u glavu da je recept za sreću: Ako ne usrećite sami sebe – nitko neće! Prihvatite sebe onakvima kakvi ustvari jeste a onaj kome se ne sviđate, neka jednostavno ode. Život je prekratak da biste ga trošili trošeći sebe na druge!
