Već godinama i desetljećima s nama su mnoge biljke, a iza svake od njih postoji priča. Neke su obične, a neke zanimljive, poput one prošlogodišnje o gigantskoj sekvoji koju smo uzgojili iz sjemena. U posljednjih pet godina privremeno smo boravili u raznim dijelovima Hrvatske, i usput stekli nešto jasniji uvid u vlastitu privremenost u ovim tijelima i na ovoj planeti. Istodobno, događale su se i "neke konstante", a jedna od njih vezana je uz melisu s fotografije.
Priča o ovoj melisi počinje jednog ljetnog dana 2002. godine, kad su nam u posjetu došli Ann i Mirko, naši dragi prijatelji sa sjevera Sjeverne Amerike. Tada smo tek preselili iz Motovuna u Bataje, malo selo od svega četiri kuće u neposrednoj blizini Motovuna. Ann i Mirko su prije dan-dva sletjeli u Ronchi-ju, i još ih je držao “jet lag”, pa ipak su došli k nama. Nakon ručka, prošetali smo našim imanjem, a zatim smo zavirili i u Romane, napušteno selo odmah do Bataja. Romani su, također, “selo od dvije kuće” u kojima se živjelo do prije nekoliko desetljeća. Kakvo je bilo 1953. godine, takvo je bilo i 2002., samo što je u međuvremenu potpuno propalo. Danas (2014), svejedno je li nažalost ili na sreću, Romani su obnovljeno neo-istarsko selo s četiri luksuzne vile i četiri bazena, ali te 2002. godine krovovi su već odavno popustili i prokišnjavali.
Unutrašnjost kamenih istarskih kućica pedeset je godina na vlazi, kiši i na volju namjernim prolaznicima ostavila tek poneki detalj. Mirku se svidio kućni broj “54" (ako sam dobro upamtio) na jednoj od kuća, jer ga je podsjećao na djetinjstvo provedeno u Jugoslaviji. “Socrealistički” kućni broj na svijetloplavo obojenoj limenoj pločici s brojevima bijele boje (barem ga danas tako možemo opisati, da dobije patinu prošlih vremena).
Zarasla i “podivljala” okućnica skrivala je poneki orah, lovor, smokvu što su ih posadili negdašnji vlasnici. Penjući se u nekad stambeni prostor jedne od kuća, zapazili smo da na spoju između dvije kamene stepenice raste jedna posebna biljka. Tamo je, tko zna otkad, rasla melisa između dvije grubo klesane kamene stube kakvih ima samo u Istri, s malo vlage i nešto zemlje koju su nanijeli vjetar i kiša. Ne znamo, ali maštamo da je sjeme nekako palo tamo dok su ljudi još živjeli u selu.
Uzeli smo je i preselili u naš vrt, ispunila nam se želja da imamo starinsku melisu. U jednoj kasnijoj posjeti svidjela se i našim kumovima, pa smo im dali nekoliko biljaka, a oni su je preselili u Letovanić kod Siska. Melisa se u našem batajskom vrtu brzo raširila, u izvrsnim organskim i permakulturnim uvjetima najprije je popunila cijelu jednu povišenu gredicu, a zatim se proširila na vrtne staze i u druge najbliže gredice. Godine su prolazile, došla je i 2009. i naše preseljenje u Slavoniju, u malo selo u blizini Požege. Preseljenje je bilo trajno (barem se tada tako činilo), pa smo sa sobom ponijeli sve svoje, uključujući biljke, a među njima i romansku melisu. U Sloboštini pored Požege kreirali smo i održavali jedan ogledni vrt u koji smo preselili naše biljke, a melisa se dobro prilagodila. Potkraj 2010. godine uslijedila je nova selidba.
I ovaj put s nama smo u novo prostranstvo ljubavi prenijeli gotovo sve naše biljke. Sve koje su bile u posudama, a koje nisu – iskopali smo i ponijeli sa sobom. U brzini događanja zaboravili smo na melisu. Ostala je u selu pokraj Požege, pa smo počeli planirati kako i kada ćemo prolaziti tim putem, da je uzmemo natrag k sebi. Nedugo nakon preseljenja, naši kumovi su nas posjetili u novom boravištu u Zagorju, a oni znaju kakvi smo “freakovi” kad su u pitanju biljke, pa kad se otvorila tema o melisi, oni su nam glatko idući put donijeli nekoliko biljaka romanske melise što su je godinama uzgajali u Letovaniću. Iz Zagorja, melisa seli s nama na zagrebački Bukovac, a zatim i ovamo, u Ivančiće pored Jastrebarskog. Ivančići pripadaju grupi od 17 sela koje nose skupno ime Sveta Jana.
Sada i ovdje bujno raste melisa koju smo prije 12 godina iščupali između kamenih stuba u Romanima, selu u Istri za koje, vjerujemo, nikad niste čuli. Kamogod smo išli, biljke su išle s nama. Prije više od desetljeća, čini se da je ova melisa pronašla pouzdane nosače.
Možda je čudno, možda i pomalo “off”, ali služiti biljkama je čisto pjesništvo.
