Od samog početka bavljenja permakulturom i vrtlarstvom događale su se u nama mnoge promjene. Većinu smo pokrenuli sami, a neke od njih savjetovala nam je Priroda (često na vrlo “neuljudan” način). Svjetonazor je pretrpio najviše promjena, a jedna od njih je i razumijevanje optimuma i maksimuma u vrtlarstvu i poljoprivredi. Ukorijenjeno je u svima nama, manje više, da želimo najveći klip kukuruza ili najljepšu rajčicu, da urod bude najveći mogući, kakav smo zamislili, ili kakav diktiraju urodi susjeda ili statističke tablice prinosa po kvadratnom metru ili hektaru.
Od toga se teško odviknuti, a nezadovoljstvo je standardna emocija kad je urod manji od očekivanog. Druge standardne reakcije su traženje krivca u vanjskim čimbenicima, pa to može biti loša ili nepovoljna sezona, siromašna zemlja, loše sjeme, globalno zatopljenje i sl. Treća i najgora reakcija je kad se čovjek pita “gdje sam pogriješio, što sam loše učinio?” Naravno, govorim o prirodnom, organskom i permakulturnom uzgoju na otvorenom, premda i kontrolirani plasteničko/staklenički uzgoj može “naletjeti” na štetnika ili bolest koje uzgajivač nije uvrstio u plan i program.
Maksimalan i kontinuirano maksimalan prinos je jedan od važnih razloga zbog kojih je razvijena znanost agronomije, a slično se ljudska vrsta ponaša i u drugim djelatnostima koje je sama razvila (sport, ekonomija). Važno je postići maksimalnu količinu maksimalno kvalitetnog proizvoda, pri čemu je kvaliteta shvaćena na relativno čudan način, a svi neuračunljivi troškovi koji nam se ne sviđaju ili umanjuju profit ne ulaze u ekonomske računice. Oni ostaju “upisani” u tlu, pa će ih već jednom nekad netko platiti. Maksimiziranje prinosa u poljoprivredi i vrtlarstvu postiže se, među ostalim, GMO sortama, kontinuiranim ili pojačanim gnojenjem i zalijevanjem (navodnjavanjem), smanjenom kompeticijom biljnih vrsta i maksimalnom upotrebom tla (obrada svake godine), te primjenom kemijskih (anorganskih) pesticida, herbicida, fumicida i sl.
S tim postupcima neko vrijeme dobiva se maksimalan prinos, ali zemlja postaje iscrpljena i neplodna. Naravno, tek nakon otprilike 10-30 godina, no ljudi žive brzo i sve brže i tko će se još zamarati nečime što će se dogoditi za 30 godina. I to ako se uopće dogodi… što upućuje na način razmišljanja pojedinaca koji ne proizvode svoju hranu, već je kupuju, i nisu u konstantnom dodiru s prirodom, već je koriste za relaksaciju i punjenje baterija. Uostalom, povijest uči da su ljudi i ranije spaljivali šume i deforestirali, kako bi osigurali nova plodna polja. A njih je na Planeti u ograničenim količinama.
Ekonomija maksimalnog prinosa je i ekonomija “spaljene zemlje”, jer ona doslovce ostaje takva nakon višegodišnje primjene modernih agro-tehno-genetskih mjera. Termin “spaljena zemlja” vjerojatno potpada pod temu vojnih znanosti, pa može uputiti u razmišljanje da se posljednjih desetljeća, zapravo, vodi nekakav rat, no to je posebna i velika tema koja nas odvodi od ove o optimalnoj proizvodnji hrane koju od nas Priroda zahtijeva! I to bespogovorno! Priroda je vrlo “racionalna”, u njoj nema otpada i smeća. Optimum u sebi krije balans, ili najviše što se može dati (i ne zarezati granu na kojoj se sjedi) da bi se dobilo koliko je dovoljno (i da je ta grana iduće godine deblja i “sigurnija za sjedenje”). Optimalna proizvodnja znači umjeren ili manji prinos u plodovima (od onog na koji smo navikli), također znači stanovitu količinu nereprezentativnih plodova, manjih, neuglednih ili na koji drugi način neprivlačnih.
Znači i to da su druge žive forme (koje iz navike zovemo štetnicima) uzele svoj dio kolača, pa su nešto kasnije i same postale kolač nekim drugim živim formama (predatori). Osim toga, znači i obilje različitih plodova koji se često ne mogu brati (žeti) strojevima, u opreci spram mentalne slike silosa punog pšenice. Dalje ona znači i uzgoj tzv. sezonske hrane, jer se ta najviše oslanja na energiju prirode, pa su potrebna minimalna ulaganja, a biljke se ne tjeraju u neprirodne aktivnosti. Takvi plodovi su i najkvalitetniji mogući! Oni ne sadrže najviše C-vitamina, u njima nema najviše antioksidansa, Omega-III masti, baš ničega od onog što zastupa moderni nutricionizam. U takvim plodovima ima najviše – balansa, prirodne ravnoteže jer su se u njoj zametnuli, narasli i dozreli. Poljoprivreda i vrtlarstvo koji se vode željom za optimalnim prinosom ne otimaju od zemlje, pa je tlo u dovoljno dobrom stanju za iduću sezonu (čak i bez gnojenja ili oranja). Želja za optimalnim prinosom obogaćuje zemlju, vodi računa o smanjenju ili uklanjanju erozije tla iz bilo kojeg izvora (od tehnologije, oborina, vjetra ili sunca), održava stabilnim razinu podzemnih voda, podržava i obogaćuje bioraznolikost biljnog i životinjskog svijeta, vodi računa o prirodnim ciklusima kruženja osnovnih elemenata, plinova, minerala i ostalog… i još o mnogim drugim stvarima i elementima koji nam možda nikad nisu ni pali na pamet, a važni su.
Kad bi agronomija i ostale strukture upravljanja preuzele pristup optimalne proizvodnje hrane, to bi značilo da su svjesno umanjili vlastite prihode, BDP-e i ostale ekonomske pokazatelje. Na temelju dosadašnjeg iskustva, to se ne može očekivati. Ostaje samo jedan način kako je to ostvarivo. Vama je važna zdrava hrana i zdravlje koje iz nje izlazi. Vrt rasterećuje vašu privatnu ekonomiju i stvara mnoge pozitivne i konstruktivne posljedice i za vas i za okoliš. Jedino vi to možete. Znate da to nitko neće učiniti za vas.
