Mlada i talentirana Josipa Maras rođena je 1987. u Ljubuškom, a ljubav prema slikarstvu zaokuplja je još od desete godine života. I ovaj intervju je priznanje mladoj umjetnici kojoj treba čestitati na talentu. Za početak smo ju zamolili da nam se predstavi na sebi svojstven način.
“Ime mi je Josipa. Dali su mi ga mama i tata. Nisam imala izbora nego ga prihvatiti. Nemam zamjerki, osim što mi bude krivo što mi još nitko nije opjevao ime. Bila sam solidan učenik. Nisam kao Matea (u nikad napisanoj autobiografiji poznata kao starija sestra), ali nisam ni kao Karla (mlađa sestra). Dedo Martin branio me pod parolom ‘Jozo crta’. Znam da u knjigama piše ‘djed’, ali pošto mu takav prefiks nikad nismo ni usmeno prišili, teško je sad i napismeno. Dva desetljeća kasnije, Jozo i dalje crta i piše pjesme. Od pjesama ne živi, od crtanja da.”
Povod za ovaj razgovor je dodjela posebne nagrade za Vaš obrt. Međunarodni forum “Perspektive”, u sklopu projekta “Stvaratelji za stoljeća”, odabrao je StudiJo Maras. Za koju ste nagradu posebno izdvojeni? Čestitamo!
– Ta 2019. godina bila je zaista sjajna. Radilo se dan/noć, doslovno. Čak su me neki pokušali žaliti zašto toliko radim, ali za to nikom nisam ostavljala prostora. U godinu dana stvorila sam brend, postali smo prepoznatljivi u svijetu zidnih dekoracija, prvenstveno tapeta, podigli webshop, osvojili europska i svjetska tržišta. Nebrojeno sam puta znala sjediti pred kompjutorom do pred zoru čisto iz ljubavi i želje da to iz glave prenesem i na nešto opipljivo. Nikad neću zaboraviti kada sam vidjela taj e-mail u kojem me nominiraju. Suze su tekle od sreće. Bilo je tako divno znati da to svjetlo koje gori svaku noć do kasnih sati kada djeca zaspu ipak netko vidi, cijeni i prepozna. Sama nominacija meni je bila ogromna nagrada i čast, a kamoli i naknadna potvrda da sam dobitnica nagrade i priznanja.
Ipak netko sve vidi, cijeni i prepoznaje. Pretpostavljam kako vam zbog sadašnje situacije oko virusa ova nagrada još nije uručena. Kako se nosite s novonastalom situacijom?
– Kao i većina žena, za takve situacije prvo smislite outfit. Pa onda razrađujete ratni plan kako zbrinuti djecu ta 2-3 dana. Pa organizirate posao. I onda dođe ono što nitko od nas početkom godine nije mogao niti zamisliti. Koronavirus, karantena, odgađanje svih dodjela, manifestacija, poslova i privatnih stvari. Ovo što je Zagreb doživio u ožujku je nešto što će nas sve obilježiti i promijeniti, nadam se nabolje. Zagreb je grad u kojem živim već 14 godina. Teško je opisati koliko ga volim. Toliko sam pogođena zbog svih tih ljudi što su stradali, zbog djevojčice koja se od potresa nikad nije probudila, zbog ljudi koji su bez domova i svih tih ulica koje su sad obilježene policijskim trakama.
Duboko vjerujem da je ovo vrijeme kada se uči i stvara za dane koji će nam doći. Čekaju nas sjajna vremena, evo neka to ovako crno na bijelo negdje stoji zapisano. Čekaju nas vremena nagrada i priznanja, samo ako budemo ponizni, strpljivi i vrijedni. Naravno, uz bačene novce za zdravstvena i ostala osiguranja od kojekakvih nepogoda. Veselim se toj dodjeli nagrada jako. Ona će značiti da smo živi i zdravi.
Slikate otkad znate za sebe. Preciznije još od 10. godine života! Dječji talent, neki dar s neba ili Vaš DNK. Kažete kako se u vašem DNK nalaze tragovi sarkazma i humora. Što je presudilo?
– Povijesni podaci govore da moji prvi crteži datiraju još iz početka 90-ih godina, što znači da sam imala tri godine. Dedo je bio najveći kolekcionar. Sve moje crteže čuvao je u svom kožnom koferu zajedno sa survival kitom – tlakomjerom i pedesetak kutija različitih lijekova. Samo za prvu ruku. U mojoj obitelji nitko se službeno nije bavio slikarstvom. Ali da mi znate mamu i njezina tatu, vjerojatno bi taj kreativni dio prepisali tom dijelu obiteljskog stabla. Tog dedu, nažalost nikad nisam upoznala, ali kruže priče da je rukama znao napraviti što vidi očima.
Moja velika želja je bila upisati Likovnu akademiju, ali uz nagovor mame i tate, otiđoh na prijemni na Grafički fakultet. Završih ga u roku. Ne zato što sam bila odličan student, nego zato što je moj tata provodio kurikularnu reformu tako što bi nam ispirao mozak da će nam kupiti ovce ako ne budemo htjele učiti. Iako je danas popularno ostaviti sve i ići čuvati ovce, ja nimalo ne žalim što sam se bojala ovaca i primila knjige. Taj dio obrazovanja je odigrao ključnu ulogu u ovom što sada radim.
Nakon slikarstva, a prije djece, radili ste Marastracije. Kako se bude inspiracije za vaše priče. Ilustracije prolaze dug proces stvaranja i oblikovanja?
– Marastracije su bile tranzitna faza od hobija do posla. Krenule su spontano, ali bez ikakve garancije da će uspjeti. Iako mi je osjećaj koji nosim u grudima dok stvaram nešto novo govorio da idem dobrim putem. Uspjeh je nešto o čemu ne razmišljaš dok kreativna strana mozga radi u tri smjene. Procesi oblikovanja su se dosta izmijenili od samih početaka. Prvo sam sve crtala rukom na papiru, raznim tehnikama, te bismo nakon toga to fotografirali ili skenirali te dodatno grafički i tipografski obrađivali. Na njima bi pisalo ono što je bilo meni na duši u tom trenutku. Sada se sve radi digitalno. Imamo vrhunske programe i opremu koja vrlo realno prikazuje svaki pokret rukom i odabranom tehnikom.
“Konji su mi bili najzastupljeniji motiv. Obožavala sam crtati njihove glave”
Najdraži motiv su vam konji, ove plemenite životinje dale su vam poticaj. Pojasnite nam…
– Kao dijete, pa čak i za vrijeme faksa, konji su bili najzastupljeniji motiv. Obožavala sam crtati njihove glave. Znala sam im napamet svaku žilu i dan. I danas dok pričam na telefon, rukom podsvjesno crtam konje. Jahala sam ih svega par puta, ali sam ih zato nacrtala na stotine.
Počeli ste i priču s tapetama. I to još unikatnima. Odakle motivacija za to?
– Marastracije su me uvele u svijet interijera, a interijeri do tapeta. Kad sam ih krenula raditi, uopće nisam imala viziju kome se želim približiti, znala sam samo da to želim napraviti da svijet vidi. Svaka tapeta je unikatna, radi se točno prema mjerama klijenata i potpuno prilagođava njegovim željama i potrebama.
Zanimljiva mi je vaša teza da sretan čovjek ne može stvarati pa ste tugu morali umjetno izazvati?
– Kažu da samo budala ne mijenja svoje mišljenje. Tu sam tezu definitivno porekla svojim privatnim životom koji mi je najveći blagoslov, motiv i inspiracija za sve što radim.
Godine 2015. osnovali ste obrt Studijo Maras. Otkuda i zašto ovo “j” u Studiju?
– Nakon što sam rodila prvo dijete, znala sam da povratak na staro radno mjesto nije opcija, iako sam radila u odličnoj firmi sa super ljudima. Tada sam se odlučila za poduzetničke vode i znala sam da to moramo nekako pravno oformiti. StudiJo Maras je bila prva ideja, te je prvotni logo bio takav da se to moje Jo jasno isticalo. Ali mi se jako svidjela reakcija ljudi koji to nisu skužili, pa su me u startu jako podcijenili. To J sam ja, Josipa, Jozo koji crta.
Ostvarili ste i neke svoje studentske snove. Primjerice izložbu slika u Galeriji Kristofor Stanković. Zašto je ovaj san bio važan?
– Kao studentica bila sam u toj galeriji na obrani doktorata iz slikarstva svoje profesorice s faksa. Sjećam se osjećaja divljenja kada sam ušla pod one svodove, odmah ispod Markova trga. To sam ljeto provela nekoliko mjeseci u Americi sa svojom sestrom i ondje smo maštale kako ćemo to napraviti kad se vratimo. Organizirati izložbu u jednoj od ljepših galerija u Hrvatskoj bez titule akademskog slikara, sa 20 godina i bez ikakvih veza i poznanstava, bio je stvarno nadobudan pokret. Starija sestra Matea je odličan lider, radnik, za nju nema nerješivih stvari. Ona je bila ključna osoba te izložbe. Amerika i ta izložba su dvije stvari koje su mi ulile samopouzdanje i vjeru da možeš sve, ako malo sanjaš i puno radiš.
Kazali ste: “Inspiracija ne bi trebala biti nikome problem. Ljudi su čačkalice redizajnirali, gdje ja neću tapete”. Meni se ne čini da je lako biti inspirativan, možda griješim?
– Netko ima na pretek inspiracije, netko koncentracije. Blago onima s oboje. Ja definitivno baštinim prvo navedeno. Meni nije lako održati koncentraciju za čitanje i učenje. I sada znam sanjati kako će me profesorica Mila pitati da odgovaram Zločin i kaznu koju sam se trudila čitati, ali nikako nije išlo. Divim se doktorima i pravnicima što mogu učiti, ekonomistima što znaju slagati uredno papire, inženjerima jer su sistematični, sobaricama jer zategnu one posteljine da i mojoj djeci treba vremena da ih razmontiraju. Svi imamo nešto gdje smo bolji ili lošiji od drugih. I upravo to nas čini jednakima, a posebnima.
Kažu kako ste zavladali kreativnom industrijom osvojivši brojne nagrade, ali i kritičare.
– To je valjda san svih zdravih ljudi, pa je tako bio i moj. Da radiš ono što stvarno voliš i od toga živiš. Poduzetništvo je nešto puno kompleksnije, pogotovo ukoliko ga kombiniraš s majčinstvom. Kreativni dio posla dođe mi kao mentalna higijena. O poduzetništvu nisam znala ništa, osim da ima neki predmet na ekonomiji koji se tako nekako zove. Kada sam kretala u sve ovo, nisam imala ured, savjetnike i istraženo tržište. Ja sam samo imala želju i viziju da realiziram ono što mi je u glavi i na duši. Očito je to bila nit kojom sam se uvukla u domove, hotele, restorane i ostale prostore diljem svijeta. Sretna sam, naravno.
>> Više o poduzetničkim temama čitajte na: www.poduzetnik.biz
Pročitaj i ovo:
- Mate Rimac: “Da netko zna kako izgleda moj radni tjedan, nikad se ne bi mijenjao sa mnom”
- Tea Zavacki: “Ova je jednostavna tehnika zaslužna za moj uspjeh”
- Doktori Ivan i Krešimir Gabrić: “Budućnost Svjetlosti je svijela zato što je vođena od doktora”
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life ili na digitalnu verziju na platformi Magzter i uživaj u sadržajima koji ispiriraju i mijenjaju perspektivu. Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life i Naturala Health? Pročitaj ih online!
