Jeste li ikada pomislili da je u redu lagati? Vjerujem da će se na ovo pitanje mnogima aktivirati obrambeni mehanizmi! Naravno, sve ovisi i od toga što podrazumijevamo pod riječima „u redu“.
Oduvijek smo podučavani da ne trebamo lagati, da je to grijeh ili, u najmanju ruku, jako ružna stvar. Svejedno – mi ipak ponekad slažemo. Ponekad zato što mislimo da bi istina nekoga povrijedila. S druge strane, nas osobno obično više vrijeđa laž, nego istina. Tko je onda ovdje lud? Ili možda lažemo jer se bojimo posljedica. Možda lažemo da dobijemo nešto što nam je jako važno.
Bez obzira na razlog, većina nas je, ako ne svi, u životu slagala. Možda neku sitnu laž, ili kako to na engleskom kažu, bijelu laž. A možda i neku veliku. Vidimo i da većina onih koji nas podučavaju i od nas zahtijevaju da ne lažemo, također lažu. Ponekad svjesno i namjerno, ponekad nenamjerno, automatski.
Nakon što slažemo
I što se onda događa, nakon što slažemo? Kod nekih ništa… Neki od nas uopće ne obraćaju pažnju na to, te nastavljaju po starom nesvjesni strahova iz kojih dolazi potreba za laganjem i nesvjesni posljedica.
Mi ostali – najvjerojatnije da ćemo se osuditi, na ovaj ili onaj način. Možda se osjećamo krivima, lošima, nedovoljno dobrima, zločestima ili kukavicama što ne možemo reći istinu. Ovaj članak je pisan za one koji sebe tu prepoznaju.
Ako znamo da smo slagali zato što u tom trenutku nismo mogli bolje, nešto nas je spriječilo – možda strah od posljedica, nedostatak hrabrosti, svijesti, dobre volje, želje, znanja, bilo čega… vidimo da u tom trenutku nismo mogli drugačije. Znamo da u svakom trenutku radimo najbolje što možemo, u zavisnosti od toga kako se osjećamo i koliko svjesnosti imamo.
Stoga, čak i kada dođe novi trenutak i u njemu imamo priliku priznati laž, a mi je opet ne priznamo… mi i tada radimo najbolje što možemo. Opet nam je nešto nedostajalo što bi napravilo tu razliku u ponašanju.
Ako znamo da uvijek radimo najbolje što možemo, čemu se osuđivati? Da li nam osuđivanje pomaže na bilo koji način? Isto tako, čemu osuđivati djelo, samo laganje? Pomaže li to ičemu? Kada ocijenimo nešto kao da „nije u redu“, tada smo to osudili. Kako se osjećamo kad osudimo sebe ili neko svoje prošlo djelo?
Mi smo slobodna bića
Da li ste ikada pomislili da mi u stvari imamo pravo lagati ako hoćemo? Mi imamo na to pravo. I ne znači da smo loša osoba jer smo slagali. Mi možemo povjerovati u ideju da jesmo, i onda ćemo se tako i osjećati. To će nas učiniti još nesigurnijima i manje hrabrima te smanjiti vjerojatnost da ćemo sljedeći puta reći istinu.
Ono što će nam pomoći da kažemo istinu je uviđanje vrijednosti koja se krije u istini, a ne osjećaj krivice i osuđivanje. Oni nas samo ograničavaju i drže u napetosti i nesigurnosti.
Mi na laganje imamo pravo, koliko god kontroverzno to zvučalo. Mi smo slobodna bića. Mi imamo puno pravo izabrati što ćemo nekom reći, i kada, a što ćemo prešutjeti. Kuda će nas to dovesti, to je već druga priča. Vjerojatno u neki kaos od situacije, u neke nazovimo probleme.
Međutim, svaki kaos, svaki problem, svako “negativno” iskustvo, nosi u sebi skrivenu pozitivnu stranu, potencijal za promjenu. Daje nam mogućnost uvida o stvarnoj vrijednosti bilo kog iskustva, ako iz jednadžbe maknemo osudu.
Ako smo već slagali ili nešto prešutjeli, i ako uvidimo da je to u redu, tj. prestanemo se osuđivati, osjećat ćemo se bolje. Kada kažem u redu, ne kažem da je dobro niti da je loše, već u redu, nešto što jest, životna stvarnost, nešto što se dogodilo kao rezultat naših najboljih mogućih nastojanja, osjećaja i razmišljanja.
Laganje je dio života. Ono je samo jedno od mnogobrojnih ljudskih iskustava, lijepih i manje lijepih. Sva ona nam nose dar, dar prepoznavanja svojih ograničenja i strahova, a potom i svojih neograničenih mogućnosti i potencijala.
Zabluda o odgovornosti
Osuđivanje i otpor prema laganju su toliko jako utisnuti u nas, u našu kolektivnu svijest, da nam je možda stvarno teško pogledati ovome u oči. Gledanje će nam biti još više otežano ako imamo vjerovanje da naše laganje može povrijediti drugu osobu. Mi, ljudi, imamo zabludu da možemo povrijediti ili usrećiti nekoga.
Malo po malo, život nas poduči drugačije. Sve jasnije vidimo da tuđe osjećaje ne možemo mijenjati, kontrolirati, pa tako niti biti odgovorni za njih. Isto tako ne možemo kontrolirati ničiji vanjski život, to je samo iluzija da možemo ili da to radimo.
Svatko je odgovoran za svoj život. Mi samo možemo raditi najbolje što znamo, a isto tako i svi drugi. Tko god da se osjeća povrijeđen, treba pogledati unutar sebe kako bi pronašao izvor svojih emocija.
Uzaludno je prebacivati odgovornost za svoje osjećaje na drugu osobu, bez obzira što ona napravila ili rekla. Isto tako je uzaludno osuđivati druge za njihova djela, jer svi uvijek rade najbolje što mogu. Uostalom, osuđivanje šteti samo nama samima, jer nam uzrokuje negativne emocije koje štetno utječu na naš mir i zdravlje.
Kada se ne osuđujemo, osjećamo se puno bolje, sigurnije, samopouzdanije. Znamo da smo radili najbolje što smo u nekom trenutku mogli. Što smo opušteniji i sigurniji u sebe, veća je vjerojatnost da drugi puta nećemo imati potrebu lagati. Imat ćemo više jasnoće uma, hrabrosti i stabilnosti unutar sebe kako bi drugoga ili sebe same suočili s istinom.
