Feldenkrais metodom želi se osvijestiti kako se različita emotivna i misaona stanja odražavaju na našu fizičku razinu i obrnuto. Prepuštajući se rukama iskusnog Feldenkrais pedagoga Hrvoja Vitturija, ubrzo sam i sama shvatila da je ova metoda daleko više od „masaže“…
Hrvoja Vitturija po prvi puta sam vidjela u knjižnici Bogdana Ogrizovića uoči prezentacije programa „Školovanje glasa po Werbeck metodi“. U tome trenu još nisam znala o kome je riječ; uočila sam naočitog, mladolikog i visokog muškarca koji je gotovo lebdio do mjesta za sudionike događaja. Da, lebdenje je svakako bolji izraz od hodanja jer u njegovom kretanju postoje upadljiva mekoća i sklad, od odmjerenih koraka do pokreta ruku.
Srdačno je pozdravljao poznanike u publici glasom koji nije pokušavao dominirati snagom već se umjerenom intonacijom prilagođavao trenutku. Uravnoteženost tijela i duha vjerojatno je jedna od prvih asocijacija svakome tko je upoznao ovog zanimljivog čovjeka. Prepustite li se njegovim rukama te mu dopustite da vas upozna s Feldenkraisovom metodom kojom se bavi dugi niz godina, već ćete nakon prvog tretmana shvatiti da ste se našli na izvoru tjelesnog i duševnog sklada, pa nije ni čudo da je Hrvoje oličenje metode kojoj je između ostalog posvetio svoj profesionalni život i djelovanje.
Ni moj prvi susret sa spomenutom Feldenkraisovom metodom nije bio uobičajen već me na svojevrstan način pozitivno iznenadio budeći mi profesionalnu znatiželju. Ponajviše zato jer mi je o tome po prvi puta govorio moj učitelj pjevanja prof. Baldo Mikulić, spominjući „nekakvu masažu“ koja, među ostalim, „jako dobro čini glasu“ i zbog čega će dotičnog gosp.Vitturija zamoliti da se uključi u njegov program školovanja glasa po Werbeck metodi. „Ne znam što točno radi, ali nakon njegovih tretmana mi ljudi bolje pjevaju“. Meka je bila bačena i zagrizla sam, nestrpljivo sam očekivala prezentaciju na kojoj ću napokon Hrvoja i upoznati. Kakav je to tretman(metoda) od kojeg se čak i bolje pjeva? Možda je samo riječ o dobrom raspoloženju nakon opuštanja?
Nježno i bez boli
Ubrzo sam dobila priliku doznati i nešto više, u „privatnoj praksi“ udaljenoj svega nekoliko koraka od Doma sportova na zagrebačkoj Trešnjevci. Trebam li reći da je čak i atmosfera u prostorijama njegova malog i ugodnog centra za osobni razvoj i povećanje kvalitete života „Integritas vitae“ bila smirujuća? Uobičajeno prije takvih susreta uvijek osjećam laganu nervozu, no sve je to ostalo negdje ispred ulaznih vrata; diskretna rasvjeta, ugodan miris i dobre, meke vibracije ispunili su prostor visokog, starinskog stana.
Hrvoje me dočekao s neusiljenim osmijehom, uputio me iza paravana gdje sam se presvukla u udobnu trenirku i mogli smo početi. Nakon detaljnog uvodnog razgovora tijekom koje sam se pokušala sjetiti apsolutno svega što bi moglo biti važno, od eventualnih tegoba, operativnih zahvata, navika vezanih uz spavanje, pa sve do poroda djece i promjena na tijelu i u životu, Hrvoje je krenuo s tretmanom. Dok me lagano, „gotovo neprimjetno, pokretao moje tijelo“ (teško je pronaći pravi izraz za potpuno nježne, ali ciljane inpute/podražaje kojima se provodi tretman-facilitacija nije niti guranje niti povlačenje nego ono nešto između traženja/pronalaženja izbalansiranosti) nastavili smo, još u knjižnici započetu, priču o Feldenkraisovoj metodi.
Nisam mogla prestati razmišljati o tome kako nešto tako blago i meko, kao što su Hrvojevi zahvati, može imati ikakvog utjecaja na tijelo? Navikli smo da nas žestoko masiraju, razbijaju nam razne „kvržice“ u mišićima, pa da i sami udarnički vježbamo i znojimo se u želji da izgledamo i osjećamo se čim bolje. Toga ovdje nema, sve ide polako i nježno.
– Ova metoda nije bolna jer nije manipulativna niti korektivna. Pedagog ide do granice do koje je klijent spreman ići… – objašnjavao je Hrvoje te smo tako pokret po pokret došli do priče o Moshe Pinhas Feldenkraisu, osnivaču metode, izraelskom vizionaru s početka 20 stoljeća i velikom zaljubljeniku u japansku borilačku vještinu judo. Kad se 40-ih godina prošlog stoljeća obnovila njegova stara ozljeda koljena, počeo je sam eksperimentirati kako bi popravio svoje stanje. Iskra koja je zapalila njegove ideje bilo je iskustvo iz juda u kojem fizički slabiji čovjek s lakoćom može baciti krupnijeg.
Kombinirajući znanja iz zakona fizike (diplomirao je studij mehanike i električnog inženjerstva) te proučavajući evoluciju čovjeka i njegovih sposobnosti učenja, došao je do zanimljivih otkrića. Iako nije mogao izliječiti koljeno, svojim je tehnikama postigao nesmetano kretanje i uklonio bol zahvaljujući čemu je ostao aktivan do kraja svog života. Mosheov tajni recept bila je spoznaja da tehnikama osvještavanja pokreta potičemo samoučenje, pa time značajno možemo poboljšati biomehaniku, odnosno kvalitetu pokreta.
Znanje iz djetinjstva
Hrvoja je na učenje snažno motiviralo i vlastito tjelesno stanje, odnosno posljedice određenih tjelesnih ozljeda. Imao je sreću, ističe, što se rano susreo i zainteresirao za mogućnosti kvalitetnog bavljenja s tijelom, između ostalog i kroz Feldenkrais metodu.
-„ To mi je pružilo dodatnu priliku istraživanja kroz vlastite teme onog što povećava moje mogućnosti te na taj način onog što unosi kvalitetu i mijenja mene samoga“ – pričao je sjedeći do mojih nogu i gurkajući ih u raznim smjerovima.
– Dopusti si da se opuštaš na podlozi,ostani budna i pažljiva u tijelu… Dopusti si da dišeš bez zadržavanja,da dah ide slobodno u tijelo i struji iz njega – podsjećao me s vremena na vrijeme, istovremeno postavljajući pitanja što,kako i gdje nešto osjećam. Naime, Feldenkrais metodom želi se osvijestiti kako se različita emotivna i misaona stanja odražavaju na našu fizičku razinu i obrnuto.
Naravno, već sam u tom trenu shvatila ono što Hrvoje uporno ponavlja, a to je da ova metoda nije tretman samo na tijelu nego se radi s cijelom osobom putem tijela. Zapravo, to nije masaža, niti je tjelovježba, a nije ni terapija u užem smislu te riječi iako sadrži od svega po malo. Možda bi najbolje bilo reći da je to još jedan put koji nas nastoji vratiti sebi, podsjetiti nas na našu prirodnu spontanost i cjelovitost koju smo s vremenom zaboravili.
Kao primjer možemo se sjetiti djetinjstva u kojem je naše tijelo slobodno izražavalo naše misli i osjećaje tako što smo skakali od sreće, snuždili se i mirovali kada bismo bili tužni i slično. No, tijekom odrastanja i naši su pokreti „ispravljani“, svedeni u zadane obrasce koji nam nisu prirodni, a koji su s vremenom prešli u automatizam navike. Krečući se neprirodno počeli smo zanemarivati i signale koji nam dolaze iznuta – ako nas nešto i boli, često se nastojimo i dalje kretati po nekom zadanom obrascu kao je sve u redu. Time upravo narušavamo naš integritet.
„Bol je signal kojim nam tijelo putem središnjeg živčanog sustava javlja da se nešto nepovoljno događa odnosno da nam to što i kako nešto činimo ne odgovara.Na bol možemo tako gledati kao poziv da dodatno obratimo pažnju na sebe i istražujemo optimalne mogućnosti naše promjene…“
Proces samootkrivanja
Holistički, odnosno cjeloviti pristup čovjeku Hrvoje je kao ideju vodilju usvojio još davnih dana kada mu je otac, po struci liječnik spec. psihijatar, dao na čitanje knjige o kvalitetnom radu s tijelom. „Otac mi je oduvijek bio predani istraživač u procesu osvještavanja iz vlastitog interesa za osobni razvoj i kao psihoterapeut u radu s ljudima. Stručno se stalno nadograđivao kroz daljnje školovanje te mi tako bio od djetinjstva primjer u cjeloživotnoj posvećenosti usavršavanju. Pažljivo upijam njegovu inspiraciju i njegovo duboko razumijevanje praktički do danas.“
Hrvoje je kaže zaključio ,da mu treba dobra stručna podloga kako bi se kompetentno bavio s proučavanjem integrativnog pristupa putem tijela, pa je upisao i višu medicinsku školu – smjer fizioterapija. Igrom sudbine dobio je posao na neuropedijatriji, a kasnije i na neurologiji odraslih što je posebice potaklo njegov interes za neurofiziologiju, za prirodan razvoj djeteta i nastanak normalnog pokreta. Kasniji rad na odjelima za psihijatriju pružio mu je i praktični uvid u psihološke aspekte te utjecaj rada preko tijela na psihičko i cjelovito zdravlje čovjeka.
– S Feldenkrais metodom susreo sam se otprilike 1994. godine, po dolasku u Austriju u kojoj sam živio i radio do povratka u Zagreb 2006. Ova se metoda u europskim zemljama već godinama prakticira i vrlo je popularna. „Već sam na prvoj radionici doživio intenzivno iskustvo, prepoznao sam da je to nešto što mi treba za osobni razvoj, ali i otvara perspektivu za rad s ljudima kroz kreativan i holističko-pedagoški pristup“ – priča sa žarom u očima. I danas na svoj posao gleda kao na priliku za dijeljenje s drugim ljudima onog što je u životu za sebe otkrio i usvojio. Pa ipak, učenje nije stalo u Austriji već i dalje razvija i nadograđuje stečena znanja s iskustvima stečenim u radu s klijentima. Pritom je u posljednjih 25 godina prolazio i kroz brojne radionice osobnog razvoja što je također značajno utjecalo na njegov život i rad koji nije sasvim uobičajan.
– Zahvaljujući tom osobnom procesu samootkrivanja i buđenja u svijesti, posljednjih sam godina uveo i dodatnu mogućnost za svoje klijente u obliku procesnog rada putem dijaloga i sistemskih konstalacija te rad na iscjeljivanju od trauma.Pritom naglasak i dalje ostaje na vraćanju pažnje te razvijanju osjetljivosti u tijelu budući da je to najlakši i najprirodniji put da budemo stvarni u sadašnjosti što potiče ljudski razvoj.
Pružanje pažnje sebi
Koristi od Feldenkrais metode brojne su te se ne očituju samo na fizičkom, već i psihičkom zdravlju. Osim što se uspješno smanjuju ili čak uklanjaju razne boli i neugode u nekim dijelovima tijela, opuštaju mišići, ublažavaju negativne posljedice stresa, povećava funkcionalnost i pokretljivost lokomotornog sustava i slično, metodom se može postići prevencija nepovoljnih djelovanja i ozljeda tako što pažljivo osluškujemo sebe u sadašnjem trenutku (loše navike, nepotrebna opterećenja i slično), raste osjetljivost i mekoća prema sebi i drugima, vlastito tijelo i pokreti doživljavaju se kao izvor ugode, zadovoljstva, živosti i slično.
Hrvoje je tijekom godina prikupio brojna svjedočenja klijenata o učincima njegovih tretmana koja redovito govore o značajnim promjenama na području kvalitete života. Vrijedi citirati iskustvo zagrebačkog glumca, Jerka Marčića, koji odlično opisuje poantu Feldenkrais metode:
„Ako te boli, istegni se, idi na masažu, treba razbiti neki grč u mišićima, možda je iskočio neki kralježak pa ga treba vratiti, ako je živac, čekaj da prođe… trebao bi me neko posložit, fino namjestit, sredit…. Kao da je moje tijelo neko vozilo koje treba odvesti mehaničaru kada nešto zaškripi, iako auto tu ima čak veći prioritet…. Ako malo radikalnije pogledam, takav je moj odnos prema tijelu otprilike bio cijelog života… do sada, tako su me učili. Tako su nas sve učili: drži se ravno, ne gegaj se, morao bi biti mršaviji, kako to vučeš noge, drži bradu malo više gore i gledaj ravno.
…Moj rad s tijelom, uz Feldenkrais se zapravo mijenja iz temelja, gubi se lagano ideja da sa svojim tijelom tu i tamo treba otići mehaničaru i da ga treba nadograđivati i pretvarati u sve bolje vozilo. Što ako nema odnosa «ja i moje tijelo», već konstantno pružanje pažnje samom sebi, rastu sve većeg interesa prema sebi, koji uz rad s terapeutom Hrvojem Vitturijem postaje jedna kreativna igra, prelijevanje znanja i iskustva tijela i iskustva rada terapeuta…“
Jednostavno ne mogu ne primjetiti da se bez puno vježbe, samo uz svakodnevno praćenje, osjećam opušteniji, veseliji i na kraju krajeva uspravniji!“
A ja? Hodala sam opušteno na oblacima izlazeći iz centra, sigurna da ću se opet vratiti.
