Fašnik u Samoboru je završio, hura! Nemojte me krivo shvatiti, nije da ne volim zabavu i ludorije. No, ako imate četiri mace u kući koje se boje buke, dijete koje si uporno šara po licu iz dana u dan i muža koji inzistira na nošenju sulude perike, i vi biste jedva čekali da te bakanalije završe. I tako, vrijeme je da skinemo maske i posvetimo se puno duhovnijoj i smirenijoj korizmi.
Ali, skidamo li zaista svoje maske? Ili one maske koje zaista nosimo nisu samo puka šminka i perike?
Biti vjeran sebi i govoriti svoju istinu pred drugima nije uvijek lako. Svi mi želimo biti voljeni i mnogi od nas žive sa strahom od odbijanja, neuspjeha i neimaštine. Zato navlačimo maske i pretvaramo se u nekog drugog jer mislimo da jedino tako možemo dobiti sve ono što želimo od života.
U Zeligu, odličnom filmu Woody Allena, Leonard Zelig toliko želi pripadati društvu i biti voljen, da poprima karakteristike ljudi oko sebe. Na bejzbol utakmici se pretvara u bejzbolaša, u društvu Kineza se pretvara u Kineza, Indijanaca u Indijanca itd. Prozvan je ljudskim kameleonom. Naravno, takve doslovne preobrazbe nisu moguće, ali jasno vam je što je pjesnik htio reći?
U još jednom njegovom filmu, Druga žena, u sceni teškoj od simbolike, glavni lik Marion poljubi svog muža, ali s maskom na licu. Ili, ako više volite laganije filmove, Julia Roberts u Odbjegloj nevjesti podređuje svoj ukus u načinu pripremanja jaja ovisno o muškarcu s kojim je u vezi. Sve dok je Richard Gere ne spasi (po drugi put u njenoj filmskoj karijeri).
I tako mi prolazimo kroz naše živote, noseći razne maske, prilagođene svakoj prilici ili osobi. Pod time ne mislim da raznovrsne uloge koje imamo u životu. Svaka žena može biti supruga, majka, ljubavnica, prijateljica, poslovna žena, snaha, kćer, sestra…U svakoj od tih uloga naravno da se ponašamo drugačije. Dokle god znamo tko smo zapravo i koje su nam osnovne vrijednosti, to je potpuno u redu i prihvatljivo. Ovdje čak ni ne mislim na ljude koji su namjerno prijetvorni i lažu nam iz nekih loših motiva. Dugoročno to naravno nije dobro – dobro je Kesovija pjevala “Sve se vraća, sve se plaća”. No, oni stavljaju masku i glume neku ulogu, svjesni da to rade, svjesni zašto to rade.
Problem dolazi kada imamo toliko maski da više i sami ne znamo odgovoriti na pitanje: “A tko sam ja?”. Kada toliko dugo glumimo da više ni ne znamo da je to samo gluma. Kada najbliže osobe ne znaju koje je vaše pravo lice. Skinuti sve maske i pokazati svijetu svoje pravo lice može biti zastrašujuće i nelagodno. Što će reći prijatelji kada kažem istinu kako se zapravo osjećam? Što će reći kolege i šef/ica kada pokažem koje je moje mišljenje? Općenito, što će reći svijet kada se ogolim i progovorim svoju istinu?
Kao i sve u životu, i to treba poduzeti korak po korak. Ono što je najvažnije je upoznati sebe. Kada skinete masku sami pred sobom i suočite se s osobom koja se tamo nalazi sigurna sam da nećete biti razočarani. To je prvi korak. Nakon toga, naučite se voljeti. Kada ćete voljeti sebe i pronaći razumijevanje za sve svoje male nedostatke i nesavršenosti, onda će vas i drugi voljeti. A oni koji neće… pa, ne trebate se sviđati cijelom svijetu, zar ne? Ni vama se sigurno ne sviđa baš svaka osoba koju ste upoznali. Samo oni koji vas podržavaju vas zaslužuju.
Kada shvatite koja su točno vaša uvjerenja (ne od vaših prijatelja, kolega, susjeda ili čak obitelji, nego baš vaša), počnite ih izražavati.
No, sjetite se čuvenih stihova Maxa Ehrmanna: “Govori svoju istinu smireno i jasno”. Nikakvi sukobi nisu potrebni ako želite reći svoju istinu – recite je tiho, ali odlučno. Onaj tko pripada u vaš život će je čuti i razumjeti, a ostali… ne bi vam trebalo biti važno. Vidjet ćete, što ste sigurniji u sebe i svoje Ja, sve manje ćete susretati ljude koji ne odgovaraju vašoj vibraciji.
Zato, odvažno dolje sa životnim maskama! A za vrijeme fašnika stavite ih samo zabave radi, znajući da je najljepše na svijetu biti upravo – vi.
www.phylosophyofaromatherapy.com
