Pred zgradom Gradske uprave 3. travnja 2012., okupilo se više od 2000 biciklista u Anti ping-pong prosvjedu. Prosvjed je organizirao Sindikat biciklista, a njegov cilj bio je svratiti pozornost gradskih vlasti i policije na aktualne probleme manjkavosti gradske infrastrukture i globljenja biciklista zbog njihovih propusta.
Zanimljiv naziv samog prosvjeda: ˝Anti ping-pong˝ nema veze sa stolnim tenisom jer, kako objašnjavaju organizatori, i sami simpatiziraju taj sport. Problem jest što se biciklisti i njihovi zahtjevi osjećaju kao pin-pong loptica kojom se nabacuju gradske vlasti – odgovorne za nepodobnu infrastrukturu koja ne omogućuje biciklistima da se drže pravila i MUP-a koji kažnjava bicikliste zbog propusta – gradskih vlasti.
Nakon kratkog razgovora s pročelnikom Ureda za graditeljstvo i promet – Davorom Jelavićem kojemu su prosvjednici simbolično poklonili set za stolni tenis, završio je prvi dio prosvjeda. Kolona od 2000 biciklista koji su se ovaj put slijepo držali pravila vožnje, naglašavajući pritom njihov apsurd, preselila se pred zgradu MUP-a u Heinzlovoj ulici. Sve je naravno bilo popraćeno glasnim zvižducima, bukom truba i zvonaca s bicikala.
Prosvjed su dakako krasili i originalni transparenti, a mene su se osobno najviše dojmili:˝Bicikli na ulice, auti u garaže!˝ i ˝Bicikl je rješenje za prometne probleme.˝ Vrhunac prosvjeda definitivno je bio trenutak kada su svi biciklisti istovremeno ponosno podigli svoje bicikle visoko u zrak uz brojne poklike. Nakon pokušaja darivanja policije istim setom ping-pong reketa, koji su policajci namršteno odbili, prosvjednici su se razišli u miru na svojim limenim ljubimcima.
Da biste u potpunosti razumjeli situaciju u koju su postavljeni biciklisti, potrebno je podrobnije opisati duh vremena u kojem se nalazimo. Prometni čepovi su sve veći, ZET je ukinuo besplatni javni prijevoz studentima, umirovljenicima čak i nezaposlenima, cijene goriva dosežu nebeske visine. Najbolje rješenje za kretanje po gradu, pogotovo po njegovom centru, zove se bicikl. Osim što je divan oblik rekreacije i njime ćete zbilja doći brže do odredišta negoli javnim prijevozom, jeftin je i ekološki nadasve prihvatljiv.
Problem je u gradskoj infrastrukturi koja je daleko od europskih trendova. U zadnjih 10 godina napravljeno je jedva 210 km biciklističkih staza, a one su uglavnom nepovezane i slabo funkcionalne. Tako se na biciklističkim stazama često nalaze pješaci koji ne razumiju njihovo značenje, motoristi, terase ugostiteljskih objekata, autobusne stanice i parkirana vozila.
Uz sve to, biciklisti često nemaju izbora nego voziti po pločniku, što izaziva gnjev pješaka i kaznu od 300 kn koju sve češće ispisuju policajci. Zakonsko rješenje za bicikliste, kada nema odgovarajuće staze jednostavno je pogibeljno – vožnja po cesti među autima koji jure i po 80 km/h.
Nadam se da ćete, nakon što ste ovo pročitali, gledati na bicikliste s više razumijevanja i kad vam presjeku put na pločniku nemojte biti gnjevni na njih već na gradske vlasti, jer biciklisti zbilja često nemaju drugog izbora.
Unatoč svim problemima i zavrzlamama, broj biciklista na našim ulicama sve je veći što mi mami osmijeh na lice. Pozivam vas da, ako još niste, izvadite svoje bicikle s tavana i šupa, jer je osjećaj dok elegantno klizite s vjetrom u kosi kraj kolona zakrčenih auta koje ne idu nikamo neprocjenjiv, a za to su dovoljna – samo dva kotača.
