Za nju kažu da je glumica za teške uloge. Dovoljno je, međutim, da s ovom talentiranom ženom popijete jednu kavu pa da vam bude jasno kako bi jednako kvalitetno odigrala bilo koju. Glavnu. Jer je velika radnica. Jer voli biti na sceni. Jer svojim talentom to zaslužuje. Maestralno je odigrala Jasnu u filmu „Mater“ i za nju osvojila Zlatnu Arenu u Puli za najbolju žensku ulogu. Jasna, žena koja se bori s emocijama prema autoritativnoj majci, živi u svakome od nas. I to je savršeno jasno svakome tko je pogledao film.
Uloga Jasne priča je o ljubavi, žrtvi i unutarnjem odrastanju. Jasna se iz Njemačke vraća u rodni kraj kako bi brinula o svojoj staroj i onemoćaloj „materi“ Anki, koju je maestralno odigrala Neva Rošić. I stavlja svoj život zbog majke na čekanje. Daria je, baš kao i Jasna, ali i kao svi drugi dramski umjetnici ovog proljeća, morala odustati od svojih planova i staviti ih na čekanje. Kako je to utjecalo na njezin život i karijeru, otkrila nam je u nastavku.
„Novo normalno“ omogućilo je kazalištima, pa tako i vašem HNK-u, da ponovo otvore vrata svojoj publici, ali u znatno manjem broju. Kakav je osjećaj sada glumiti pred polupraznim gledalištem?
– Tužno je vidjeti taj mali broj ljudi, fali nam taj feedback, ta energija koja se osjeća u punoj dvorani, ali opet, nećemo se žaliti, bolje da igramo ikako nego nikako, najvažnije nam je da budemo uživo ispred svoje publike. Nadamo se da će što prije doći vrijeme kada će naše gledalište moći ponovo biti puno.
Spomenuli ste feedback. Moram vam reći da me uloga Jasne potaknula na propitkivanje vlastitog odnosa s roditeljima. Jasna je mnoge koji su gledali film sigurno potaknula na vlastite analize, možda i na neke odluke, poteze… Što vam govore ljudi? Koliko vam je bitno dobiti takvu povratnu informaciju?
– Bitan mi je feedback publike jer nikad ne znam što sam napravila dok mi ljudi ne kažu. Naravno, uvijek ti prilaze jer te hvale, ali se ne vezujem uz to. Osjetim kad su ljudi nekom ulogom uzdrmani, da ih je dotaknula, a s filmom „Mater“ je baš taj slučaj. Mnogi mi prilaze reći kako su prošli takve situacije s roditeljima, da im je film evocirao uspomene i na njihov oproštaj s roditeljima i da im je zbog toga baš bilo teško… Ne znaš ponekad što reći, ali to i nije važno, važno je te ljude poslušati.
Redatelji vas biraju za teške uloge. Jeste li to priželjkivali kada ste odabrali biti glumica ili mislite da biste se dobro snašli i u nekim prpošnijim ulogama?
– U sebi imam i jedno i drugo. Ljudi koji me znaju rekli bi da prštim od radosti, veselja, energije, a igram uloge koje su mračne, teške, agresivne, lude, labilne, ali i to sam ja. Imam taj spektar u sebi koji se zna izmjenjivati. Moja primarna želja bila je da studiram psihologiju ili Kineziološki fakultet i rekla bih da je gluma spoj tih dviju stvari. To je želja, strast da upoznaš sebe i druge. Gluma ti daje mogućnost da sve ono što osjećaš i percipiraš uspiješ i reproducirati, a u pozadini svega je možda želja da sebe i svijet oko sebe bolje razumiješ.
Neke uloge, prikaz nekih osobnosti i onoga što likovi prolaze i kako se nose sa životnim situacijama, pomažu svima nama koji smo se s takvim likom u stanju poistovjetiti. Mene ipak zanima kako pomažete sebi kad vas uloga potroši? Kako se njegujete?
– Glumac je uvijek i psihijatar i pacijent. Meni kao glumici terapeut uvijek treba. Jer ako u kazalištu glumite tako da idete kroz psihorealizam, da radite kroz sebe i da baš svaki put ulogu kroz sebe dokumentarno proživljavate, to baš i nije normalno. I zato morate raditi na sebi, kako biste sačuvali normalnog sebe. Kada radite teške uloge i svaki dan rujete po sebi, proživljavate, taj vaš nervni sistem se također može razvaliti, što vas može odvesti ili na stranputicu pa se predate alkoholu, ili na, po meni, pametniji put, a to je rad na sebi, bavljenje sportom, odlazak psihoterapeutu… U svakom slučaju, morate pronaći način da se iznjegujete. Inače se možete naći u situaciji da ste si počeli izazivati probleme u privatnom životu. Meni je zapravo i taj moj obiteljski život pomogao jer me djeca sa sto svojih potreba uvijek natjeraju da se odmaknem, sastavim i fokusiram na njih.
Kad ulazite u ulogu nekog lika – tko ste? Jeste li u njezinim ili svojim cipelama?
– Kad ulazim u ulogu nekog lika koji glumim, to jesam ja, ne ulazim nikad u druge cipele. Situaciju koju trebam odigrati pokušavam pronaći u sebi, tražim je što bliže, u onome što sam doživjela možda u nekoj drugoj situaciji, vadim neke emocije koje sam možda osjetila u nekom trenutku, ali isključivo preko sebe, svog tijela, svoje duše, dozivam ulogu. Drugu osobu, osobu koju glumim čini vizual, kostim, ali ono što se događa unutra, to sam ja, to nije nitko drugi. Da, ja kao Darija možda dođem na set kao nasmijana pa zbog uloge Jasne moram zaplakati, ali da bih dozvala te suze, moram sama u sebi pronaći neku svoju bol. Mi se glumci igramo sa svojom psihom. Istodobno moramo biti izuzetno stabilni ljudi, a ujedno i labilni jer moramo lako moći ući u svoju labilnost.
Pokazatelj da ste itekako kvalitetno ušli u ulogu su nagrade. Zlatna Arena u Puli za najbolju žensku ulogu, ali i nagrada za najbolju glumicu, koja je stigla sa Sicilije sa 66. Taormina Film Festivala…
– Kad stigne nagrada iz inozemstva, gdje u žiriju sjede neki ljudi koji pojma nemaju tko si – nema tu nekih simpatija ili nesimpatija od ranije, nego ocjenjuju konkretan rad u konkretnom filmu – a kad još i ne govore tvojim jezikom. onda znaš da si pokazao nešto što stvarno vrijedi. Nagrada u Puli mi je jako puno značila jer sam prvu Arenu dobila za film „Oprosti za kung fu“ i nakon nje nisam godinama osvojila neku nagradu.
Prijenos emocije, ulaženje u ulogu – koja je razlika između kazališta i filma? Je li teže u kazalištu jer ipak se sve događa direktno pred publikom?
– Teže mi je raditi kazalište jer puno puta moraš ponoviti isto, svaki dan, a ja za sebe često govorim da sam amater, a odlika amatera je da ne znaju ponoviti. Volim performerski način igranja i vjerojatno zato puno igram na filmu. Volim da je sad i prvi put i da je nikad više. U biti, na kraju i u kazalištu radim tako. Da, ponavljam, ali u nekom duhovnom smislu svaki put radim ulogu iznova, kao da je nikad nisam radila. Isto tako, u kazalištu se može dogoditi dan kad imaš sjajnu izvedbu koju ne možeš više ponovo dohvatiti. Publika tu razliku možda uopće ne vidi, ali glumac zna, osjeti da je u tom nekom trenutku „dotaknuo zvijezde“ i da se to ne može ponoviti u idućih pet predstava. Kazalište je stalna igra sa sobom, stalno pobjeđivanje sebe. Na filmu je lakše, snimaš neku scenu koliko god puta treba dok ne bude onakva kakvu redatelj želi, ali kad si to nešto dobio, snimiš i završio si s tim. Volim i jedno i drugo, ali to su kao dvije potpuno različite discipline.
Kad ste „samo“ gledateljica, što više pratite: film, kazalište, možda serije? I kako gledate, analizirate li ili se možete isključiti?
– Ja uglavnom gledam stvari kao dijete, gledam da me film obuzme, potpuno nevino, volim se opustiti, na sve zaboraviti. Ako nije tako, onda znači da mi nešto smeta, da je nešto lažno i onda to nije to. U zadnje vrijeme najčešće gledam blockbustere s djecom. Serije jako volim gledati, njih možda i najviše, a u njima volim i igrati. Sjajno mi je bilo raditi „Novine“, glumila sam i u seriji „Počivali u miru“. Možda ih čak najviše volim raditi jer nisu tako zahtjevne kao film, a dovoljno su ozbiljne i kvalitetne.
Kazališna scena se polako budi. Ima li kakvih projekata u planu?
– Trenutno sam najviše fokusirana na HNK. Trebaju mi početi probe s Paolom Magellijem, radimo „Genijalnu prijateljicu“ i tome se jako veselim. Igram u „Tri sestre“, a radim i jednu autorsku predstavu izvan HNK, s Tarikom Filipovićem. Ta će predstava imati društvenu notu, priča će biti vezana uz Bosnu i ljude koji su otišli iz Bosne, temu azilantstva, izbjeglištva, mijenjanja sredine, identiteta… Teme koje smo i sami proživjeli.
Što su to „4 sobe“ i kako je krenula vaša poduzetnička priča?
– Za „4 SOBE“ (www.4sobe.com) bih rekla da su centar za djecu i ljude koji u dopodnevnom terminu žele vježbati, ići na jazz dance, kondicijske treninge, flow and balance vježbe, a tu je i klasični balet. U biti, mijenjamo programe pa vam nipošto ne može dosaditi jer nikad ne radite isto, ali fokus je na kondiciji, fleksibilnosti i plesu. Počela sam raditi na prvom porodiljnom, tražila sam nešto što će me ispunjavati, kroz što ću se vratiti poslu, a opet će mi ostati dovoljno vremena za brigu o blizancima pa me Rene Bitorajac, koji je tu priču pokrenuo, pozvao da se pridružim kao pedagog.
Takav me rad s djecom baš oduševio. Nakon što je Rene zatvorio studio, preuzela sam tu djecu s kojom sam radila i upustila se u svoju poduzetničku priču koja je s vremenom rasla. Sada smo došli na deset dramskih grupa, šest plesnih, tri likovne radionice, jutarnji program vježbanja, a krenula je i radionica pjevanja.
Nije vam problem, nakon što dođete kući iz kazališta ili sa seta, uza sve vaše obaveze i tri muškarca kod kuće, pronaći još snage za malo glume – u ovom slučaju podučavanje glume?
– Ja valjda kao rođena Bosanka volim okupljati ljude, oduvijek volim dobra mjesta, centre u kojima se okupljaju ljudi, od dobroga kafića do knjižare… Zato sam sretna jer sam u Zagrebu stvorila to neko svoje mjesto. I ono što je važno – to me mjesto puni energijom. Da, raspored nam je gust, ali važna je dobra organizacija, koja je kod nas prava vojnička. Moj suprug radi softverski dio i brine o webu, za svaki od programa imamo voditelje – sad ih je već 16 jer taj dio vođenja radionica fizički više ne stignem raditi – ali ja sve mentoriram i veliku pažnju posvećujem komunikaciji s klijentima.
Djeca vam odrastaju okružena pričama o glumi, ulogama… Pokazuju li i vaši sinovi afinitet prema glumi?
– Moji sinovi idu na sportske aktivnosti, ali idu i na dramsku i jako to vole. Ipak, to što idu na dramsku oni ili bilo koje drugo dijete, ne znači da će kasnije biti glumci. Mi u „4 SOBE“ medij glume, odnosno medij dramske igre, koristimo kao platformu za igru, da djeca izraze nešto iz sebe, da se nauče prepoznati to što su izrazili i da to nauče kreativno koristiti. Ja, na primjer, nisam išla na dramsku pa sam postala glumica. Kad nas negdje pozovu ili kad otputuju sa mnom na snimanje filma, znaju reći da im je baš fora moj posao. Sviđaju im se ta svjetla reflektora. Ali vidjet ćemo koji će biti njihov životni put.
Kakvu emociju imate prema Sarajevu u kojem ste rođeni, ali ste iz njega zbog rata morali otići?
– To je rana koja nikad neće zacijeliti. Rana u smislu da ne mogu shvatiti, ni oprostiti univerzumu, svijetu, egzistenciji, sudbini, bogu, kome god, da se to moglo dogoditi i da se ratovi i dalje događaju.
Je li dom Zagreb? Ili su dom i Sarajevo i Zagreb?
– To je pitanje na koje ne znam odgovor. Kad danas dođem tamo, ja sam stranac, a u sebi unutra i u svojoj mašti ga doživljavam kao dom. Zauvijek. A u stvarnosti nije. Jer dulje sam u Zagrebu pa on jest moj dom. Taj se grad jako promijenio. Ne može biti isti jer je ranjen na toliko razina. Tamo žive povrijeđeni, oštećeni ljudi. U ratu je tamo život izgubilo oko 11.000 ljudi, od toga oko 1600 djece, tamo nema obitelji koja nije stradala. Stradali su i mnogi iz moje obitelji. Kada dođete tamo, o tome se ne priča, ti ljudi tamo su „raja“, unatoč svemu što su prošli imaju neki nesalomljiv duh i kada taj duh ljudi prepoznaju u meni, to mi je najveći kompliment. To je dar Sarajeva meni.
Pročitaj i ovo:
- Maja i Bruno Šimleša: “Sav trud je uzaludan ako ste previše nekompatibilni”
- Mirna Medaković Stepinac: “Prepuštam se i uvijek uzimam najbolje od života”
- Jan Bolić: “Pisanje je moj poziv”
Naturala Life br. 12
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life ili na digitalnu verziju na platformi Magzter i uživaj u sadržajima koji inspiriraju i mijenjaju perspektivu.
Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life i Naturala Health? Pročitaj ih online!
