Postoji jedna divna uzrečica Josephine Nuese: "Svatko tko misli da vrtlarska sezona počinje na proljeće i završava na jesen propušta najbolji dio cijele godine: za vrtlarenje ona počinje u siječnju sa snom." Upravo tako, za mene vrtlarska sezona nikad niti ne završava, nikad ne zaboravim na vrt na jesen da bih se vratila u njega na proljeće. Ako vremenske prilike to dozvole, a kako se vrijeme mijenja često se to i dogodi, na vrtu sam i tokom zime. U vrtu uvijek ima nešto za napraviti, a planovi se rade i prilagođavaju stalno.
I doista, nevjerojatno, kada pogledam fotografije kako je vrt izgledao na početku, pred 9 godina, i kako je izgledao ove zadnje, kao da gledam dva različita vrta. Sve je drukčije, i vrt, ali i ja. Svake godine bogatija sam za neko novo iskustvo, za neke nove biljke, za neke nove spoznaje i sve to primjenjujem u vrtu, u planiranju i u samom radu na vrtu. Ali osim mene, i biljke imaju svoj prirodni tok na vrtu. Pa tako unatoč mojim planovima, ne ispadne baš sve kako sam si zamislila. Naime, neke biljke jednostavno počnu dominirati, širiti se, dok druge počnu s povlačenjem, pa unatoč mojim planovima, ponekad sve to ispadne drukčije.
I na kraju, tako kako se cijeli moj vrt mijenja, opet ja mijenjam planove, prilagođavam se vrtu. Usput dobijem opet neke nove ideje i krenem ih realizirati… i to traje nekoliko godina dok se ne pokaže koliko je to dobra ideja, ili možda ipak ne…
.JPG)
S cvjetnjacima oko kuće ista stvar. Ove sam jeseni imala masovno presađivanje trajnica i ukrasnog grmlja na tim gredicama. Nešto donosila, nešto odnosila, vadila i sadila. Sama sam se sebi smijala kako radim Sizifov posao, jer sam si kao pred nekoliko godina zacrtala da sam taj dio «sredila» pa mogu dalje na druge dijelove parcele s radovima i da se tu neću vraćati s velikim zahvatima, samo s održavanjem. Neke su mi planove poremetile voluharice koje su nakon svih ovih godina odlučile da će ipak pojesti pakujce i još neke trajnice koje dosad nisu dirale. S nekim biljkama borim se godinama, a one uporno svake godine žele napraviti totalnu invaziju na svakom mogućem komadiću zemlje… kao aster i suncokret trajnica….dok sam druge u zadnji čas spašavala i održavala na životu, jer su ih toliko druge biljke zagušile i potisnule… Biljke luče fitoncide, aktivne tvari kojima mogu potaknuti, ali čak i usmrtiti druge biljke. Stoga, ne ovisi sve o nama i biljke tu imaju ponekad završnu riječ
I tako sam na jesen završila s rekonstrukcijama na cvjetnjacima oko kuće, ove godine opet počinjem s malo većim rekonstrukcijama na biovrtu. Shvatila sam da previše energije trošim na suzbijanje trave među šumskim jagodama, koje svejedno ipak na tom dijelu ne mogu rasti bez tog mog rada i polako nestaju – same mi jagode poručuju da to ipak tako neće ići…pa sam odlučila presaditi ih na «šumskije» mjesto, a tu dati priliku cvijeću koje mi u samom vrtu radi invaziju na svaki slobodni mogući kutak i okupira prostor za povrće. Na drugoj strani vrta invaziju rade jagode kitnjače i rudbeckia hirta, ako ih ostavim, vrt će kroz par godina samo to i biti – njihovo carstvo, toliko su se dobro prilagodile i razgoropadile na vrtu: iskorištavaju moju slabost da ijednu biljku počupam i bacim.
Neke vrste više ne rastu u biovrtu: prvih godina sve je bilo prepuno kamilice i silene armerie. Obje vrste se same zasijavaju dok tokom ljeta malo prekopavate tlo, tako im pomažete u opstanku. Kako ovaj vrt sve manje prekopavam, upravo takve vrste nestaju iz njega i odselile su se na vrt koji imam pokraj, gdje sam malo više kopala tokom ljeta. Ali zato polako teritorij biovrta preuzimaju trajnice, poput vučike… I doista je fascinantno kako samim radom na vrtu možete toliko toga naučiti o biljkama. I kolike se promjene događaju tokom godina ako se sve manje uplićete u taj vrt.
Želim sve te karakteristike i spoznaje okrenuti sebi u korist, stoga glavni izazov ostaje: postaviti pravu biljku na pravo mjesto – na obostrano zadovoljstvo. To u konačnici znači manje fizičkog rada za mene, i više toga da biljke same naprave u vrtu.
I tako, vrt nikad nije gotov. Ali baš nikad. Prirodna sukcesija na djelu. Samo promjena ostaje stalna, a moja vizija ostaje ista – biovrt koji sam sebe održava. Ostajem na tom putu i učim od promjena koje se događaju na njemu.
Avantura i dalje traje, bez prestanka.
