Bijes je jedna od osnovnih emocija koja ima važnu ulogu u našem preživljavanju, postavljanju granica i izražavanju potreba. Na primjer, kada nas netko u trgovini preskoči u redu, prirodna reakcija može biti osjećaj bijesa. Taj bijes nas potiče da progovorimo i zauzmemo se za sebe, što doprinosi očuvanju našeg dostojanstva i postavljanju granica u međuljudskim odnosima. Prirodna je reakcija na situacije koje doživljavamo kao prijetnju, nepravdu ili frustraciju. Može se ispoljiti kroz različite oblike, poput iritacije, ljutnje, agresije ili čak destruktivnog ponašanja.
Bijes obično proizlazi iz nekoliko izvora:
- Frustracije – kada ne možemo ostvariti cilj ili zadovoljiti potrebu
- Povrede – kada doživimo emocionalnu ili fizičku bol
- Percepcije nepravde – kada osjećamo da smo nepravedno tretirani
Bijes može biti:
- Zdrav i konstruktivan – koristi se za postavljanje granica, zaštitu i rješavanje problema
- Nezdrav i destruktivan – ako se potiskuje, preuveličava ili izražava na agresivan način
U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji rad s bijesom ima značajnu ulogu u procesu integracije i popravka selfa. Glavni zadatak psihoterapije jest rad na integraciji. Integracija znači proces dovođenja odvojenih dijelova našeg selfa u jednu koherentnu cjelinu. Zbog neugodnih iskustava koje smo doživjeli u našim razvojnim fazama, naš self se može naći pod velikim pritiskom, a jedini dostupni načini obrane su odvajanje i potiskivanje. Prilikom tih obrambenih reakcija dijelovi našeg selfa se odvajaju i odlaze u nesvjesno. Naš self tada gubi na svojoj cjelovitosti i koherenciji. Posljedično tome imamo slab osjećaj sebe, što postaje podloga za razvoj raznih psihičkih konflikata i poremećaja. Upravo to i jest sama suština psihoterapije – neovisno o modalitetu – rad na ponovnoj integraciji odvojenih dijelova.
Dvije krajnosti: kaos i rigiditet
Kako bismo bolje razumjeli ulogu bijesa u terapijskom procesu, važno je sagledati što se događa kada dođe do njegovog potiskivanja ili odvajanja. Posljedice procesa odvajanja ili potiskivanja uslijed negativnih iskustava mogu imati dva scenarija:
1. Slaba struktura ili kaos
Osoba je izložena čestim preplavljujućim osjećajima koje ne može potpuno držati pod kontrolom. Može imati izljeve nekontroliranog bijesa nad kojima nema moć upravljanja. Što je trauma ranije nastala, šteta po razvoj onih dijelova mozga koji su zaduženi za prepoznavanje i regulaciju emocionalnih stanja i afekata bit će veća i može postati podloga za razvoj određenih poremećaja. Takva osoba je stalno izložena nekontroliranom bijesu i kroničnoj aktivaciji živčanog sustava, uz stalnu prisutnost hormona stresa – kortizola.
U terapijskom smislu ovdje je potrebno izgraditi kapacitet za držanje osjećaja (containment). Terapeut i klijent zajedno rade na jačanju emocionalne strukture i strukture ega općenito. Jedan od pokazatelja emocionalnog zdravlja je čvrsta ego struktura koja omogućava da osoba ne bude preplavljena snažnim osjećajima. Život u kojem ne možemo upravljati svojim emocijama i afektivnim stanjima vodi u patnju. Ekspresivna terapija i “acting out” u ovom slučaju su kontraindicirani. Preporučuje se rad na uzemljenju i utjelovljenju osjećaja i afekata te na integraciji disocijativnog i destruktivnog bijesa. Cilj je da klijent kroz proces integracije dobije jasniji i potpuniji osjećaj sebe, čime stvara platformu za jasnoću i snagu selfa.
Tjelesne posljedice nekontroliranog bijesa:
- Povećan rizik od srčanih bolesti – česte epizode intenzivnog bijesa povezane su sa srčanim i moždanim udarima
- Kronična iscrpljenost – eksplozivan bijes troši veliku količinu energije i može dovesti do adrenalinske iscrpljenosti
- Povećan nivo stresa – stalna napetost može izazvati nesanicu, povišeni kortizol i hormonsku neravnotežu
Psihičke posljedice:
- Impulzivne odluke i ponašanja – ishitreni postupci zbog kojih osoba kasnije žali
- Osjećaj krivnje i srama – nakon ispada bijesa javlja se grižnja savjesti i pad samopouzdanja
- Povećana sklonost ovisnostima – osobe koje ne mogu regulirati bijes često se okreću alkoholu, drogama ili prejedanju
Posljedice u odnosima:
- Uništavanje odnosa – nekontrolirani bijes može povrijediti partnere, obitelj, prijatelje i kolege
- Gubitak podrške i izolacija – agresivne osobe često ostaju same jer ih drugi izbjegavaju
- Verbalno, emocionalno i fizičko nasilje – bijes može prerasti u nasilno ponašanje, čime se narušavaju i tuđi i vlastiti životi
2. Rigiditet – unutarnji konflikt
Ovdje govorimo o unutarnjem konfliktu koji nastaje kao posljedica potiskivanja bijesa. Posljedica toga je razvoj neurotskog poremećaja. Radi se o klasičnom sukobu ega, superega i nagonskih dijelova ličnosti. Za razliku od prethodnog slučaja, ovdje govorimo o relativno čvrstoj ego strukturi koja u sebi nosi zabranu izražavanja neprihvatljivih osjećaja. U ovom slučaju ne treba raditi na jačanju emocionalne strukture klijenta, već na relaksiranju krute strukture koja ne propušta osjećaje bijesa, agresije i seksualnosti.
U terapijskom smislu ovdje se potiče ekspresija, radi se na otvaranju protoka i osjećaju dozvole i slobode izražavanja bijesa. To klijentu daje osjećaj oslobođenja od unutarnjih okova vlastitog konflikta, omogućujući mu osjećaj neinhibiranosti, autentičnosti i spontanog djelovanja. Osoba se može ponovno osjetiti “živom” i tako značajno unaprijediti kvalitetu vlastitog života. U suprotnom, potisnuti bijes postaje podloga za razvoj mazohističkog karaktera sklonog trpljenju. Bijes koji nije izražen okreće se protiv sebe i dovodi do stanja kontinuiranog nezadovoljstva. Dugoročno to može biti podloga za razvoj depresivnog poremećaja.
Tjelesne posljedice potisnutog bijesa:
- Povišen krvni tlak – potiskivanje bijesa može dovesti do kronične hipertenzije
- Napetost u mišićima – posebno u vratu, ramenima, čeljusti i trbuhu
- Problemi s probavom – gastritis, čir na želucu i sindrom iritabilnog crijeva
- Glavobolje i migrene – kao posljedica kroničnog stresa i napetosti mišića
- Slabljenje imuniteta – dugotrajno potiskivanje emocija može oslabiti obrambeni sustav organizma
Psihičke posljedice:
- Anksioznost i depresija – potiskivanje bijesa može voditi osjećaju bespomoćnosti i gubitka energije
- Nisko samopouzdanje – osobe koje ne izražavaju bijes često se osjećaju nemoćno u odnosima
- Pasivna agresija – kada se bijes ne može izraziti izravno, pojavljuje se kroz sarkazam, sabotažu, otpor, manipulaciju i ulogu žrtve
Posljedice u odnosima:
- Nezdrava dinamika moći – osoba koja ne izražava bijes često postaje podložna iskorištavanju i dominaciji
- Potisnuti bijes može eskalirati – kada se nagomila, može izbiti u neočekivanom trenutku, obično nesrazmjerno situaciji
- Gubitak autentičnosti – neizražavanje emocija može dovesti do udaljavanja od sebe i onemogućiti autentični kontakt s drugima
Bijes u kontekstu traume
Rad s bijesom ima vrlo važnu ulogu u radu s traumom, osobito u kontekstu tjelesno orijentiranog pristupa. Jedna od tjelesno-energetskih posljedica traume je stanje zamrznutosti čitavog sustava. To dovodi do odvajanja od velikog dijela selfa, a može se manifestirati kroz pojačanu anksioznost, nesanicu, psihosomatske poremećaje i osjećaj nemoći, koji postupno vodi u depresiju, pa čak i suicidalnost.
Rad s bijesom pomaže mobilizirati zamrznutu energiju i potaknuti cijeli sustav na iscjeljenje. Kroz mobilizaciju energije i bijesa osoba izgrađuje osjećaj unutarnje snage i moći koji je pod utjecajem traume bio narušen. Judith L. Herman, autorica knjige Trauma i oporavak, navodi da je izražavanje bijesa znak da se osoba nalazi na putu ozdravljenja. To ne znači da je svako izbacivanje bijesa zdravo – mnogi traumatizirani ljudi imaju problema s kontrolom agresije kao posljedicom trauma. Cilj psihoterapije je da osoba nauči izražavati bijes bez da ga ta snažna emocija preplavljuje. Psihoterapijski prostor idealan je za proces integracije bijesa. Jednom kada osoba savlada taj proces, prestaje biti žrtva i postaje osoba s jasnim i čvrstim granicama te s dubokim tjelesnim uvjerenjem da se može zaštititi.
Tjelesno orijentirana psihoterapija i bijes
Tjelesno orijentirana psihoterapija temelji se na ideji da osjećaje koje psiha nije uspjela integrirati tijelo preuzima na sebe. Potisnuti bijes često ostavlja tragove u mišićima, disanju i tjelesnom držanju. Najčešće se to može primijetiti kroz:
- Napetosti u vilici, vratu i ramenima
- Plitko disanje ili zadržavanje daha
- Stiskanje šaka ili čeljusti
U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji koristi se niz alata koji pomažu da se ova izuzetno moćna emocija integrira u sustav selfa, kako bismo je prestali doživljavati prijetećom. Njegova integracija pruža priliku za izgradnju čvrsto strukturirane osobnosti koja se neće lako pokolebati pred životnim izazovima. Naprotiv, integrirani bijes omogućuje osjećaj snage i sposobnosti proaktivnog djelovanja i u najzahtjevnijim situacijama.
Kroz metode rada s bijesom, poput svjesnog disanja, tjelesnog izražavanja (npr. udaranje strunjače ili jastuka), glasovne ekspresije (vikanje u sigurnom prostoru), prepoznavanja tjelesnih signala, vježbi postavljanja granica i oslobađanja blokirane energije, klijent može doći u kontakt sa svojim bijesom na siguran i konstruktivan način. Njegova integracija pruža priliku za izgradnju čvrsto strukturirane osobnosti koja se neće lako pokolebati pred životnim izazovima. Naprotiv, integrirani bijes omogućuje osjećaj snage i sposobnosti proaktivnog djelovanja i u najzahtjevnijim situacijama.
Kroz metode rada s bijesom:
- Disanje – svjesno, duboko disanje pomaže oslobađanju potisnute energije
- Pokret i izražavanje – tjelesne vježbe, udaranje strunjače ili jastuka, glasovna ekspresija (vikanje u sigurnom prostoru) pomažu otpuštanju bijesa
- Svjesnost tijela – učenje prepoznavanja tjelesnih signala bijesa
- Rad s granicama – učenje postavljanja granica na konstruktivan način
- Rad sa zvukom – oslobađanje bijesa kroz glas (npr. ispuštanje zvukova, vikanje)
- Rad s otporima – istraživanje gdje je bijes blokiran u tijelu i zašto
Razvoj autonomije selfa
Jedna od razvojno najvažnijih funkcija integracije agresije i bijesa je stvaranje autonomije selfa. Agresija je razvojno glavni medij kroz koji dijete pokušava osjetiti sebe odvojenim od simbioze s roditeljem. Važno je da roditelji prepoznaju da dijete nije zločesto, već pokušava ostvariti svoj osjećaj autonomije koji mu je biološki zadan. Ako smo imali mogućnost izražavati nezadovoljstvo, boriti se za vlastite potrebe i koristiti naše “NE”, to će biti dobra predispozicija za razvoj autonomnog i neovisnog ja koje neće biti podložno vanjskim utjecajima.
Autonomija je jedno od najvećih razvojnih postignuća čovjeka i osnovni je uvjet za formiranje perspektive odrasle osobe. Iz te perspektive nećemo biti skloni podčinjavanju autoritetima, ovisnosti o drugima ili osjećaju bespomoćnosti. S integriranom agresijom i dostupnim bijesom možemo živjeti život iz mjesta autonomije, snage i jasnog osjećaja sebe, gdje vjerujemo da svoj život i sudbinu držimo u vlastitim rukama.
Upisi u programe CIR INTP-a za 2025./26. godinu su otvoreni! Prijavite se OVDJE.