Bez umjetnosti svijet bi bio predvidljivo i prilično dosadno mjesto za život. S time bi se složila i naša sugovornica Ana Marinović koja potpisuje umjetnička djela vrijedna divljenja. S obzirom na to da dolazi iz umjetničke obitelji, nije neobično da se i sama zaljubila u nju i pronašla kanal putem kojeg će ispoljavati svoj talent. Njezin rad svakodnevno prepoznaje sve više ljudi, a popis s narudžbama se samo produljuje. Ovoga ljeta planira i svoju prvu samostalnu izložbu, a u razgovoru nam je otkrila kako je između slikanja i ‘sigurnog’ posla iz marketinga ipak odabrala svoju prvu ljubav – i nije pogriješila.
Ana, ako se ne varamo, dolaziš iz umjetničke obitelji. Kakve sve umjetnike možemo pronaći pod tvojim krovom?
– Moglo bi se tako reći. Odrastajući uz mamu glazbenicu nije ni čudno što se u meni, već u ranoj mladosti, probudila velika ljubav prema umjetnosti. Naime, mama je pjevačica duhovne glazbe te je kroz karijeru dobila dva Porina, na što sam osobno jako ponosna.
Sestra je naslijedila pjevački talent, dok su brat i tata više orijentirani prema brojevima i logici. S obzirom na to da su kod nas doma uvijek dolazili razni poznati glazbenici, bila sam inspirirana upisati glazbenu školu, točnije klavir.
Jedan od maminih najbližih kolega, Čedo Antolić, koji nažalost više nije s nama, učio me prvim potezima kistom. Svaki put kad bi došao na probu s mamom, ja bih nosila papire i olovke te ga molila da mi nešto nacrta. Vrlo sam se brzo zaljubila u taj svijet kreativnosti, spontanosti i mašte.
Kada si krenula sa slikanjem? Koja je bila tvoja prva ‘ozbiljna’ slika?
– Slikarstvo je oduvijek bilo dio mog života. Još kao dijete sam s puno entuzijazma kupovala olovke, ugljene i boje. No, tada nije bilo toliko materijala na Internetu pa sam čitala knjige o crtanju i slikanju. Tijekom studiranja sam otvorila Instagram profil @splashart1 i počela se aktivnije baviti slikarstvom.
Na fakultetu sam imala priliku otići u Ameriku na program kulturne razmjene gdje sam se nakon tri mjeseca rada nagradila putovanjem u New York. Tamo sam provela 20-ak dana i uživala u raznovrsnim galerijama s najvećim svjetskim imenima. To me putovanje doista obogatilo i inspiriralo te sam ubrzo nakon toga naslikala jednu od mojih najdražih slika, sliku New Yorka, koju nikad nisam htjela prodati.
Jesi li pohađala tečajeve slikarstva ili si sama otkrivala njegove čari?
– Nikad nisam pohađala tečajeve slikarstva, samostalno sam uživala u eksperimentiranju i spontanom stvaranju. Savjetovala sam se oko tehničkih elemenata slikarstva i o kvaliteti materijala i boja, ali stil i način izrade je bila isključivo moja mašta. Često volim prkositi pravilima i sama otkrivati nove tehnike.
Kako bi opisala svoj stil, što te inspirira?
– S obzirom na to da se prilikom slikanja uvijek vodim intuicijom i osjećajima, inspiraciju tražim u svakodnevnim životnim trenucima, glazbi, moru, stijeni ili pak običnom osmjehu.
Trudim se primjećivati sitnice i naizgled nebitne stvari jer ponekad baš one čine razliku i okidači su za stvaranje nečeg novog. Težim tome da svaka slika bude unikatna i posebna po nečemu.
Kada si se odlučila baciti u slikanje slika po želji? Sjećaš li se svog prvog prodanog djela, kako si se tad osjećala?
– Na samim sam počecima poklanjala slike obitelji i prijateljima. Često bih tražila od njih da izraze svoje želje ili barem boje koje bi htjeli vidjeti na slici. Njihove ideje i prijedlozi su često bili izazovni, ali meni su predstavljale priliku za pomicanje vlastitih granica komfora i ugode.
Smatram da ponekad treba drugima prepustiti da iznesu svoja mišljenja, a ja se, slušajući njihove vizije, trudim stvoriti novo umjetničko djelo koje će izmamiti osmijeh na njihova lica. Proces izrade slike po narudžbi često bude vrlo inspirativan, jer osim što radim novo djelo, imam priliku upoznati svoje kupce na nekoj dubljoj, osobnoj razini.
Sjećam se trenutka kad sam prvi put prodala sliku. Osjećala sam izuzetnu čast te sam bila ponosna što i drugi prepoznaju moj trud. To me izuzetno motiviralo, a i dobila sam potvrdu da ono što radim – radim dobro.
U kojem trenutku znaš da je slika gotova? Jesi li perfekcionist?
– Slika je gotova onda kad sam zadovoljna i sretna ishodom. Ne bih rekla da sam perfekcionist, trudim se biti slobodnog i bezbrižnog duha i vjerovati da će ljudi prepoznati ono što radim. Ovakvu vrstu posla ne možete raditi pod stresom ili kad ste u grču, a perfekcionizam često budi te osjećaje jer zapravo nikad niste zadovoljni.
U ljudskoj je prirodi da istražujemo i konstantno napredujemo, ali nekad treba stati na loptu i prihvatiti da nismo savršeni i da je prava ljepota upravo u nesavršenosti.
Završila si Ekonomski fakultet u Zagrebu. Jesi li neko vrijeme radila u struci? Jesi li tada cijelo vrijeme čeznula za slikarskim platnom i kistom?
– Prilikom odabira fakulteta nisam vjerovala da se od umjetnosti može živjeti pa sam odabrala ono što sam u trenutku smatrala prikladnim. No, nije mi žao. Na Ekonomiji sam počela shvaćati kako funkcionira poslovni svijet, ali sam iznutra znala da i dalje želim raditi nešto vezano uz umjetnost.
Tako sam počela razmišljati kako da svoju ljubav prema slikarstvu pretvorim u stvarni posao. Otvorivši Instagram profil, brzo sam počela stjecati publiku i interes za svoja umjetnička djela. Nakon završetka fakulteta našla sam posao u struci, točnije u marketingu. Istodobno sam obavljala svoj redovni posao, slikala, vodila obrt te bila aktivna na društvenim mrežama.
Koliko ti je hrabrosti i pripreme trebalo da se potpuno posvetiš umjetničkom stvaralaštvu? Jesu li te u tome podupirali tvoji najbliži?
– U manje od godinu dana potražnja za mojim slikama je naglo porasla i jednostavno nisam mogla raditi dva posla u isto vrijeme. Dolazila bih s posla oko 17, 18 sati, zatim bih kratko odmorila, a onda odlazila raditi nove slike i narudžbe. Često bih ostajala slikati i iza ponoći pa bih ujutro bila premorena i nervozna, ali nisam htjela odustati.
Kad sam procijenila da je pravi trenutak za odlazak, to sam i učinila. Imala sam podršku obitelji i prijatelja, pa čak i kolega na poslu. Danas mogu reći da je to najbolja odluka koju sam napravila i presretna sam što mogu reći da živim isključivo od umjetnosti.
Koliko sati dnevno provodiš ispred platna? I bude li to svaki dan ili kada se osjetiš inspiriranom?
– S obzirom na količinu posla i narudžbi koje imam, radim svaki dan. Provodim minimalno 4 sata ispred platna, a ponekad se dogodi da provedem cijeli dan bez hrane i vode jer me inspiracija dobro služi, a to nikako ne želite prekidati. Svaki mjesec radim okviran plan rada kako bih stigla napraviti sve narudžbe. Trenutno se pripremam za svoju prvu samostalnu izložbu koja će trajati kroz cijeli kolovoz u Zadru.
Imaš li neke svoje rituale zbog kojih ti je lakše i ugodnije stvarati? Primjerice, slikaš li uvijek u istoj prostoriji, slušaš određeni žanr glazbe…?
– S obzirom na to da stvaram nešto novo svaki dan, nije mi uvijek lako biti skoncentrirana i raspoložena za kreativu. No, ne želim biti neodgovorna prema svojim klijentima pa sam naučila kako se na što lakši i bezbolniji način uvesti u taj umjetnički mood.
Najviše mi pomaže glazba, obično je to stari rock, jazz ili čak klasična glazba. Kako sam „stara duša“, bitno mi je da svira nešto davno zaboravljeno, ali kvalitetno. Također, samoća mi je jako bitan faktor. Ako je netko blizu, teško ću se koncentrirati i ostati fokusirana. Prostor mi je također bitan. Slikarstvo često zna biti kaotično i neuredno pa ako stvari nisu tamo gdje sam ih ostavila, bit ću u problemu (smijeh)!
Što radiš kada te uhvati ‘ umjetnička blokada’? Gdje uvijek možeš pronaći inspiraciju?
– Kad me uhvati umjetnička blokada, obično sam pod stresom i nezadovoljna pa mi je najpametnije napraviti odmak i pauzu. Pomažu mi šetnja prirodom, druženje s prijateljima ili sviranje gitare.
Nema nekog posebnog načina kako vratiti inspiraciju, ali smatram da je jako bitno uzeti odmor i zaokupiti mozak nekim drugim informacijama. Kad skupim dovoljno energije, vraćam se svojim već spomenutim ritualima poput slušanja glazbe i onda sam opet spremna za stvaranje.
Koja su ti djela svjetski poznatih umjetnika najdraža? A koje bi domaće talente mogla izdvojiti?
– Veliki sam fan modernog muzeja MoMA u New Yorku pa bih kao najdraža djela navela ona koje sam vidjela uživo: Zvjezdana noć Van Gogha, Postojanost pamćenja genijalnog Dalija, The Lovers od Magritta, Jackson Pollock i njegove apstrakcije, Monet sa svojom sanjarskom impresijom i mnogi drugi. Od domaćih umjetnika obožavam Borisa Guinu.
Što radiš kada ne slikaš? Imaš li neke hobije?
– U stvarnom životu nisam samotnjak kao što mi to piše u opisu posla. Vrlo sam društvena osoba i volim provoditi vrijeme s prijateljima i ići na razne izlete i putovanja. Osim toga, sviram gitaru i klavir, čitam knjige iz područja psihologije, a ponekad odem i na planinarenje. No, s obzirom na to da je slikarstvo moja najveća ljubav, vrlo često slikam i dok odmaram, ali onda je tematika isključivo meni za dušu.
Pročitaj i ovo:
- Ana Radišić: ”Inspiraciju pronalazim u svakom danu, u razgovorima, situacijama, ljudima”
- Grof Darkula: “Često spominjemo ‘tabu teme’ jer se razgovor oko njih odavno trebao normalizirati”
- Lara Mitraković: “Počeci mog pisanja bili su nevini i nespretni, ali nakon toga se više nisam odvajala od poezije”
Naturala Life br. 14
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life ili ga kupi na odabranim prodajnim mjestima i uživaj u sadržajima koji inspiriraju i mijenjaju perspektivu. Online izdanje čitaj besplatno na servisu Issuu.
Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life i Naturala Health? Pročitaj ih online!
