Ljubav. Svevišnja u koju se svi kunemo. Topla za kojom tako čeznemo, a prizemna kad je trebamo dati. Računica – crno na bijelom. Koliko ti meni, toliko ja tebi. I tako to. Tu ljubav ne poznajem, zapravo ne priznajem, to nije ljubav – to je ugađanje sebi, svojoj taštini i opravdavanje da je baš to u najboljem redu. U tu ljubav ne vjerujem.
Vjerujem u onu koja je opisana u poslanici Korićanima, onu koju zovemo opraštajućom i strpljivom. Onom koja se ne nadima i hvali. Onu koju čitamo na dan kada sudbonosno hrabro kažemo: "Da." Onu radi koje se organiziraju velika slavlja: za rođenje djeteta, za krštenje za sve moguće prigode, kada dižemo zdravicu njoj u čast. A kad dođemo doma, zatvorimo vrata i skinemo se “do kraja” gdje je spremimo? Više ne postoji mjesto za njeno “vješanje” i nemamo je kome pokazati. Imamo – samom sebi i našoj boljoj polovici.
Znate što se pitam? Kada se dogodi onaj trenutak kad više nema povratka nazad i kada odustanemo od ideje da je ta ljubav vrijedna svih odnosa? Kada se prekine nit koja nas je povezala s partnerom i čvrsto nas držala skupa? Što nam se dogodi da tako snažno posrnemo i umjesto da se uhvatimo za nečiju ruku, padamo jer te ruke odavno nema?
Pitate li se? Ja se pitam.
U braku sam 12 godina, 20 godina sa svojim mužem. Prošli smo sve kombinacije i opekli se na žeravicu inata, plamen ljutnje, oganj ljubomore – Name it, we felt it. Ali, još smo tu. Skupa. I držimo jedno drugo dok padamo, pa čak I dok letimo, da ne odletimo.
Foto: Lea Brezar
Imamo i djecu. Dvije divne curke, tinejdžerice. Ako imate djecu, znate koliko trebate strpljenja, ako nemate, nema veze – strpljenja i tako trebate za druge stvari. Mene je suprug definitivno tome podučio. Ja sam poznata po temperamentu. On je poznati cooler. Jedan od onih koji vjeruje da se sve zna i bez pričanja, a ja sam jedna od onih koja će uporno postavljati pitanja.
Jasno vam je gdje je pucalo?
Meni savršeno. Pucalo je kada stvari nisu dovršene, izgovorene ili prešućene. Tada se sve najviše ljulja, jedva čeka da prsne. Ali, mi smo pronašli mehanizam. Niti jedna svađa ne završi šutnjom, već nalaženjem rješenja, pa makar i privremenog. Zapravo bolje je reći zaključka. Zaključak ponovimo i on i ja i složimo se oko toga što smo dogovorili. Sve prije zaboravimo, jer smo sad na novom mjestu, imamo drugu poziciju za gledanje na stvari, pa makar ona bila samo milimetar pomaknuta od one prethodne. Ali je tu. I nije crta razgraničenja, već linija dogovora. Ruke su ponovo spojene. Pijemo kavu i smješkamo se zadovoljno, bar neko vrijeme. Drugi problem je iza ugla, ali kakve veze ima dok smo god skupa. I dok iza nas ne vučemo nikoga i ništa.
A ljubav? Ona leži u malim koracima na cesti popločenoj strpljenjem. Baš tu. Neka to bude zaključak ovog bloga.
Odjavljujem se, pozdrav!
Lea
Pronađi Leu na Facebooku.
