Draga moja bebice, evo nas, više od godinu dana nakon mojeg prvog i posljednjeg pisma tebi. Volim te. Neizmjerno. I prvi put u životu, kad kažem neizmjerno, onda doista shvaćam značenje tih riječi. Neizmjerno. Ono što se s ničim i ničim ne može izmjeriti jer ne poznaje granice.
Bit ću iskrena, bebo. Prije nego si došao, bila sam prestravljena. Nisam voljela trudnoću i to što su mi svi govorili da blistam i da je to najljepše razdoblje za ženu, nije pomagalo. Čak što više, to me činilo još luđom i još ljućom. I znaj, bebo, svi će reći da su to hormoni. Ali nisu bili samo hormoni, bio je to strah od promjene koju sam znala da nosi tvoje rođenje, strah od toga da prestaje život kakav sam poznavala i počinje život u kojem ću apsolutno sve podrediti tebi. Mnogi su mi pričali slatke male laži kako majčinstvo nije teško samo predivno, a drugi su pak izgledali kao da život nestaje kad dobiješ dijete. I jedni i drugi su mi, dragi moj bebane, išli na živce. Danas kad gledam, nije mi bilo dok smo bili jedno tako strašno, ali zato mi je bilo žao tvog tate. Ne znam sjećaš li se, ali jednom sam htjela sladoled. Tata k’o tata, odmah otišao po njega. I donio. Sladoled od oraha i grožđica. Tada sam bebane imala provalu bijesa. Pa tko još želi sladoled od grožđica?! Da, nije mu bilo lako.
No prošlo je i tih devet mjeseci, zapravo malo manje, jer si ti, sad znam, u skladu sa svojim karakterom, malo uranio. I ako sam mislila da me išta može pripremiti na ono što je slijedilo, varala sam se. Rodio si se i, mogu ti reći, nisi bio baš mačji kašalj. Bebo moja, koliko puta sam mislila da ja to više ne mogu, ustajući po tko zna koji put po noći da bi te nahranila. Nikad neću zaboraviti te sitne sate u kojima sam te nunala bespomoćno ispod nape u kolicima. Dragi moj, plakali smo i ti i ja. Mislila sam da su svi lagali, pitala sam se gdje je ta beskrajna ljubav koju bi trebala osjećati i gdje je ta tvoja mama, bebo, koja može sve i kojoj ništa nije teško. Ma daaaaaj, teško mi je, tisuću puta mi je teško. Ponekad sam mislila da je toliko teško da želim nestati. Zatvoriti oči i puf, nema me, ne postojim, negdje spavam.
Oprosti mi bebo, što sam ja bila tako teška. Mučilo me to nespavanje, mučilo me to što nisam imala pojma što bih s tobom niti sa sobom. Oprosti mi i na greškama koje sam napravila. A bilo ih je milijun, ma već u prvih nekoliko mjeseci. Ali ja znam da ti to znaš. I zato me tako gledaš. Tako, kao da sve znaš. Puno više nego mi odrasli, što mislimo da sve znamo, puno više nego ja. Sve znaš.
I znaš da mi je žao za svaki put kad sam te dala tati u ruke da se smirim. I da mi je žao što nisam uživala u tebi odmah, iste sekunde otkad si rođen pa i prije. I znam da znaš da mi je žao što sam jedva čekala da zbrišem od tebe na pola sata i popijem kavu. Ma ti to sve kužiš. Vidim to u tvojim očima.
Mala djeca mala briga, velika djeca velika briga. To je nova prijeteća rečenica. Tako kažu. Ali kao što mi onda nisu znali reći, ne znaju ni sada. Da briga koja možda raste, raste paralelno s ljubavlju. Onom neizmjernom. Ne znaju opisati taj osjećaj kad pogledam u te tvoje mudre oči i znam da me znaš, kao što ja, sve više, znam tebe. Draga moja velika bebo, ne znaju oni opisati što osjeća mama kad zagrli svoje dijete. Kad gleda prve korake. Kad joj se oči ispune suzama jer upoznaje ljubav koja je neizmjerna.
Ti si me naučio tako voljeti. Već sada si me naučio onome što nisam naučila u svojih trideset i kusur godina. I sad nastojim sve voljeti tako kao što volim tebe. Neizmjerno. Trudim ti se dočarati što osjećam riječima, ali ne ide, ne mogu, ne postoji ta riječ kojom bih opisala ovaj osjećaj. I zato niti neću.
Draga moja bebo, ostani uvijek ovako predivno svoj. Nauči me razumijevanju, strasti za životom i upornosti. Ja ti nemam pojma ništa, bebo. Ti si taj koji je mudar. I molim te, kad porasteš, ostavi mrvice te mudrosti u sebi, nemoj ju nikada zaboraviti. Te mudrosti da budeš hrabar, uporan, iskren, svoj i da voliš, neizmjerno voliš.
Voli te mama….
www.facebook.com/mamasitaandson
