Doza inspiracije

Ivana Kalogjera: Žene oboljele od raka dojke nisu i ne smiju biti same

Razgovarali smo s Ivanom Kalogjerom, dugogodišnjom novinarkom koja je pobijedila rak dojke i to iskustvo pretočila u projekt Nismo same

Ivana Kalogjera: Žene oboljele od raka dojke nisu i ne smiju biti same

Sve žene koje su pobijedile malignu bolest ili se liječe od nje znaju da je to borba u kojoj se žena često osjeća sama. Taj osjećaj usamljenosti može pomoći ublažiti nova web stranica "Nismo same", prvenstveno namijenjena ženama oboljelima od raka, članovima njihove obitelji i prijateljima, koja je odnedavno dostupna javnosti na adresi www.nismosame.com.

Stranica je zamišljena kao kombinacija intimnih ispovijesti oboljelih žena u obliku njihova dnevnika i servisa za podršku oboljelima. "Nismo same" mjesto je na kojem će oboljele od raka i njihovi bližnji, uz priče koje slave pobjedu nad bolešću i zorno pokazuju žensku snagu, moći pročitati korisne informacije o novim metodama liječenja, prehrane, tjelesne aktivnosti ili art terapije. 

Stranicu je pokrenula Ivana Kalogjera, dugogodišnja novinarka koja se prije godinu i pol dana i sama suočila s dijagnozom raka dojke. Ivana od studentskih dana za život zarađuje pišući – petnaest je godina bila zaposlena u Večernjem listu, a idućih 11 u Jutarnjem, gdje se specijalizirala za teme iz područja obrazovanja i znanosti te je bila i glavna savjetnica dvojici ministara znanosti u Vladi Republike Hrvatske. Kada joj je svibnju 2015. godine dijagnosticiran rak dojke, odlučila se za najradikalniju operaciju i otklonila odmah obje dojke. Novi udarac uslijedio je sedam mjeseci kasnije kada je, uslijed kemoterapije, ostala i bez posla. Kako kaže Ivana, ništa na stranici nije slučajno - lansirana je točno na datum kada je zbog dijagnoze duboke venske tromboze završila u bolnici. Venska tromboza je bila upozorenje organizma da se u njemu nešto dešava i prilikom liječenja Ivani su pregledani svi organi, osim, pogađate - dojki. Niti boja stranice nije odabrana slučajno. Naime, boja lavande simbol je svih malignih oboljenja. 

Kada susretnete Ivanu, ne možete, a da se ne zapitate odakle crpi svoju neizmjernu snagu i energiju. Nakon svega što joj se dogodilo, odlučila je iskoristiti sve svoje talente i iskustvo i usmjeriti ih u nešto novo, kreativno i pozitivno - mjesto okupljanja i podrške koje ženama oboljelima od raka poručuje - niste same.

Tko je Ivana – u tri riječi?
- Majka, novinarka, prijateljica.

U svibnju 2015. dijagnosticiran ti je rak dojke. Kažeš kako ti se svijet u tom trenutku raspao na tisuću komadića, ali da si ga potom odlučila okrenuti naopačke. Kakav je to Ivanin svijet bio prije dijagnoze, a kakav je danas?

- U prijašnjem sam svijetu vodila računa o svemu i svima, a najmanje o sebi. Sada sam sebe odlučila staviti na prvo mjesto. Učim kako voljeti sebe i biti sebi najvažnija.

>> Prepoznajte simptome raka dojke na vrijeme

Ivana Kalogjera: Žene oboljele od raka dojke nisu i ne smiju biti same

Čitajući tvoj dnevnik koji je objavio Doktor u kući, nevjerojatno me se dojmila tvoja odlučnost da ozdraviš, ali i tvoja briga za druge. Primjerice, odlučila si kako nećeš reći svojoj majci da boluješ, nisi sinu htjela pokvariti odlazak na festival Ultra viješću da krećeš na kemoterapiju... Odakle ta snaga? Gdje si je pronašla?

- U vrijeme kada sam se ja razboljela, moja je mama bolovala od karcinoma debelog crijeva, a i imala je već 90 godina. Mislila sam da bi bilo nepravedno i sebično od mene da ju sada još ja opteretim sa svojom bolešću. Tako mami nikada nisam rekla ni da sam bolesna, ni da sam usred liječenja ostala bez posla. Danas se znam preispitivati i više iskreno ne znam jesam li pogriješila. Znam samo da zbog bolesti nisam mogla biti uz mamu u njezinim posljednjim danima.

Što se sina Luke tiče, jako sam mu bila zahvalna na pažnji koju mi je poklonio u vrijeme mog boravka u bolnici pa nisam htjela biti sebična i uskratiti mu odlazak na festival za koji je osvojio karte na nagradnoj igri. Radije sam odgodila kemoterapiju. Tjedan simo-tamo neće ništa promijeniti, a moje je dijete doživjelo nešto što će zauvijek pamtiti. Odakle snaga? Ne znam, to sam naprosto ja.


Iako se oboljelima to može tako činiti, ipak nitko od nas nije otok i možda nam je upravo u trenucima bolesti najvažnija podrška i pomoć. Koliko su ti u procesu ozdravljenja pomogli tvoji najbliži i prijatelji?
- Jako puno. Bez podrške moje djece i prijatelja stvarno ne znam kako bih to izdržala. Čestom sam se pitala kako taj put prolaze ljudi koji nemaju nikoga i suosjećala sam s njima.

Danas si potpuno zdrava - što ti je još pomoglo na tvom putu do zdravlja?
- Svi su mi nalazi u redu i ja živim i ponašam se kao da sam potpuno zdrava. To je cilj koji sam si zacrtala i od njega ne odustajem.

Ivana Kalogjera: Žene oboljele od raka dojke nisu i ne smiju biti same

Majka si troje već odrasle djece, a prije nekoliko danas si svijetu predstavila i "svoje četvrto dijete" - web stranicu "Nismo same" koja me se već na prvi pogled dojmila kao projekt koji je nastao iz duše i za dušu. Pojasni našim čitateljima koja ideja stoji iza ove stranice.
- Hvala što si prepoznala da je ovaj projekt nastao iz duše. Nakon što sam oboljela i suočila se s problemima na koje u sustavu nailaze bolesnici, dugo sam razmišljala kako mogu pomoći, mogu li spojiti moje novinarsko iskustvo i iskustvo koje sam imala kao pacijent. Tako sam došla na ideju da otvorim posebnu stranicu koja je zamišljena kao platforma na kojoj će bolesnici moći dobiti relevantne informacije na razna pitanja koja ih muče, a opet s druge strane razmjenjivati svoja iskustva. Ono što toj stranici daje posebnu draž su intimne ispovijesti žena pisane njihovom rukom o borbi s bolešću. Svaka od priča koju sam do sada pročitala dirljiva je na svoj način, a istodobno moćna i jaka.

Nisi jedina koja će objavljivati članke na stranici, pridružile su ti se i kolegice, a neke od njih su, poput tebe, ponajbolje hrvatske novinarke. Predstavi nam svoju ekipu.
- Ekipa je za sad mala, ali puna elana i ljubavi prema projektu. Tu su moja prijateljica Maja Dodić koja me podržala od same ideje i puno pomogla u komunikaciji i strateškom planiranju aktivnosti. Svi kažu kako stranica prekrasno grafički izgleda, da ima dušu, a to je prvenstveno Majina zasluga.

Tu je i Diana Glavina, kolegica i moja prijateljica, koja je godinama izvještavala o temama s područja zdravstvene politike, za što je dobila i dvije nagrade Hrvatskog novinarskog društva te još nekoliko novinara zaposlenih u nekim relevantnim dnevnim listovima poput drage Tanje Rudež, dugogodišnje znanstvene novinarke Jutarnjeg lista i dobitnice nagrade Britanskog udruženja znanstvenih pisaca (ABSW) za najbolju europsku znanstvenu novinarku. Pozivam i druge kolege da nam se priključe. Svatko tko je prepoznao važnost ovog projekta, dobrodošao je. Polako okupljamo i tim stručnjaka koji će surađivati s nama, a i tu će biti velikih iznenađenja.

Ivana Kalogjera: Žene oboljele od raka dojke nisu i ne smiju biti same

Pročitala sam na stranici da je Hrvatska jedina europska zemlja koja nije izradila nacionalni plan strategije za borbu protiv raka iako se to obvezala učiniti do 2013. godine. Ne mogu da ne upitam – gdje je zapelo i je li uopće moguće da još uvijek nemamo nacionalnu strategiju? Kako ti komentiraš jedno takvo "odugovlačenje", pogotovo ako uzmemo u obzir da bilježimo gotovo najvišu stopu smrtnosti od raka u Europi?
- Godinama sam kao novinar pratila obrazovanje i znanost. Kao i u području zdravstva, i tu se već 30 godina čeka strategija koja će nas „izvesti iz mraka“. Mi stalno govorimo kako bismo nešto trebali i onda se to ne dogodi. Posljednji je put saborski Odbor za zdravstvo u svibnju 2016. zaključio kako bi Nacionalni plan za borbu protiv zloćudnih bolesti trebalo donijeti u idućih šest mjeseci. Sada je ožujak 2017., a koliko je meni poznato još se uopće nije počelo ni raditi na tom dokumentu. Najgore je što smo za to višegodišnje pretakanje iz šupljeg u prazno potrošili nemala sredstva.

S druge strane građanima se potiho smanjuju prava, pa i u sustavu zdravstva. Primjerice, posljednjih sam mjeseci puno puta čula tezu kako su liste čekanja umjetno stvorene kako bi se pacijente upućivalo da što veći broj pregleda obavljaju privatno čime se zdravstvo ispod žita sve više privatizira.

>> Kako napraviti dobar samopregled dojke?

Otvoreno kritiziraš postojeći zdravstveni sustav i kažeš kako se u njemu izgubio Čovjek. U kojim si situacijama to najviše osjetila tijekom svog liječenja?
- Ne tvrdim to samo ja. To su mi priznali i neki liječnici s kojima sam se kroz ove dvije godine učestalo „družila“. Kada se čovjek razboli sustav je, nažalost, tako postavljen da ga tretira kao broj i goli trošak, a u takvom se odnosu gubi humanost. U dnevniku svoje bolesti opisala sam kako sam na drugu kemoterapiju došla bez uputnice. Bila je to moja greška, mislila sam da mi uputnica koju sam prvi puta donijela vrijedi za sve kemoterapije, a nitko me nije upozorio da za svaku kemoterapiju moram donijeti novu uputnicu.

Nakon dugo natezanja sa sestrom na šalteru i obećanja da ću naknadno donijeti uputnicu (da sam i htjela nisam mogla pobjeći budući da me čekalo još 15 kemoterapija), primila sam kemoterapiju. Idući je dan vani bilo plus 40 stupnjeva, meni je bilo jako loše, povraćala sam, mislila sam da ću umrijeti. Iz bolnice su me nazvali, ne da me pitaju kako sam. Tražili su da im odmah donesem uputnicu jer će mi u protivnom morati naplati kemoterapiju.

Ivana Kalogjera: Žene oboljele od raka dojke nisu i ne smiju biti same

Koji su, osim samog liječenja, najteži problemi s kojima se žene koje boluju od karcinoma suočavaju?

- Teško je za povjerovati, ali postoji jako velik broj žena koje su tijekom liječenja ili nakon njega ostale bez posla. I dok druge države čine sve kako se oboljeli od raka ne bi osjećali izolirano, mi ih dodatno kažnjavamo tako što ih bolesne ostavljamo na ulici bez prihoda.

Često znamo komentirati kako bi sve bilo drugačije da je Hrvatska bogatija zemlja, no promjena odnosa prema onkološkim pacijentima ponekad se može učiniti i s nula kuna. Nizozemska je, iako bogata, dobar primjer jedne takve zemlje.
- Samo u jednom tjednu, dakle u pet radnih dana, na razne sam preglede u bolnici sveukupno čekala 18 sati. Za mene je to prije svega dokaz loše organizacije. No, kada već spominjemo Nizozemsku, o čijem odnosu prema oboljelima od raka možete čitati priču na Nismo same, moram reći da me je njihova organiziranost nadahnula pa sam se prijavila na natječaj Zaklade Solidarna i dobila inicijalna sredstva za organizaciju taksi prijevoza od bolnice do kuće nakon kemoterapije za žene koje nemaju tu vrstu pomoći.

Ne zaboravimo da mnoge žene oboljele od raka njihovi partneri ostavljaju tijekom bolesti. U Amsterdamu gdje živi moja prijateljica takva je vrsta prijevoza sastavni dio njihove police osiguranja. Ovom građanskom inicijativom želimo pokazati da ono što može Amsterdam može i Zagreb. Pozivam i druge da se uključe kako bi inicijativa koju smo nazvali „Nisi sama – ideš s nama?“ mogla obuhvatiti što veći broj žena.

Možda će ovaj naš intervju pročitati žena koja je danas dobila dijagnozu. Što bi joj poručila?
- Poručila bih joj da rak nije mrak, da ima života i nakon te dijagnoze i da nerijetko za nas same taj život može biti i kvalitetniji od onoga koji smo vodile ranije, budući da si, nakon što se suočimo s bolešću koja može imati i smrtni ishod, u glavi neminovno drugačije posložimo prioritete.

www.nismosame.com

 

Komentiraj članak:

Članak možeš komentirati ako se prijaviš preko Facebooka ili ako si registrirani korisnik prijavljen u sustav. Registriraj se ovdje. Prijavi se ovdje.