Istraživanje objavljeno u znanstvenom časopisu PLoS ONE otkriva kako geni uvelike mogu utjecati na naš odabir hrane. Biološka antropologinja, dr. Kara Hoover , pretpostavlja kako osobe koje instinktivno odabiru vegetarijanski ili veganski način ishrane za to imaju biološku podlogu – u genima. Kada hranu i namirnice koje jedete birate prema aromi koja je kombinacija okusa i mirisa, genetička varijabilnost kod ljudi čini razliku koju vrstu hrane radije odabiremo.
Kako geni utječu na osjetilo mirisa
Ljudi osjećaju mirise zahvaljujući kemijskim receptorima u nosu, koji su povezani sa živčanim stanicama. Sveukupno, nosimo gene oko 400 različitih kemijskih receptora pomoću kojih možemo osjetiti oko 10 000 različitih mirisa. Neki od tih receptora mogu osjetiti steroid poznat pod nazivom androsteron, kojeg u velikim koncentracijama možemo pronaći kod mužjaka svinje.
Farmeri su upoznati s činjenicom da mužjaci svinje koji nisu kastrirani daju meso koje odiše intenzivnim mirisom. Upravo zbog toga, većina komercijalno uzgajanih svinja u SAD-u biva kastrirana. Prijašnja istraživanja pokazala su da osobe koje imaju dva ista gena za raspoznavanje androsterona – oko 70% populacije- mogu osjetiti tu kemikaliju te imaju različite reakcije kad se radi o konzumaciji svinjetine.
Istraživač koji je radio na ovom projektu, dr. Hiroaki Matsunami uočio je da ljudi koji su osjetljivi na miris androsterona jednim dijelom smatraju svinjetinu prilično odbojnom, dok za druge pak vrijedi, da im uopće ne smeta. Za razliku od njih, osobe koje imaju samo jedan alel gena za raspoznavanje ovog hormona, uopće ne smeta miris androsterona – doživljavaju ga kao jako slab i neprimjetan miris.
Geni i odabir hrane
U novoj studiji, znanstvenici su postavili pitanje može li jednostavan test za mirise predvidjeti tko nosi samo jednu kopiju gena i utječe li to na mirisni doživljaj kuhanog mesa. Ovo pitanje nije samo znanstvenog karaktera. Naime, Europa razmišlja o uvođenju zabrane farmerima da kastriraju mužjake svinja iz uzgoja, samo kako bi smanjili količinu androsterona. Ovo je pak zabrinulo farmere zbog činjenice da bi takva svinjetina slabije prolazila kod kupaca.
U istraživanju je sudjelovalo 23 ljudi, 13 od njih bile su osobe s prosječnim prehrambenim navikama, dok ih je 10 bilo vrlo ˝osjetljivog nosa˝ sposobni lakoćom osjetiti određeni miris. Prvo su pred ispitanike stavili tri čaše vode, od kojih su dvije u sebi imale dodan pročišćeni androsteron. Ispitanici su trebali pomirisati sva tri uzorka i izdvojiti onaj koji miriše drugačije. Ukoliko su to točno napravili, istraživači su ih kategorizirali kao osobe osjetljive na androsteron.
Zatim su ispitanicima servirane porcije kuhane svinjetine s različitim količinama dodanog androsterona. Količine dodanog androsterona odgovarale su razinama koje se i prirodno mogu naći u svinjetini. Ispitanici su trebali poredati uzorke mesa po mirisu i okusu, odnosno, njihovom intenzitetu. Na kraju su znanstvenici ispitali gene osoba koje su sudjelovale u istraživanju. Otkrili su da osobe koje mogu osjetiti miris androsterona imaju dvije kopije istog gena za raspoznavanje tog mirisa. Upravo ljudi iz ove kategorije mogu smatrati miris svinjetine odbojnim i preintenzivnim.
Svi ispitanici koji su imali samo jednu kopiju ovog gena – nisu mogli osjetiti hormone, stoga im taj miris niti nije moga smetati.
Svejedno, osobe koje od početka nisu mogle ˝uhvatiti˝ miris androsterona, mogu to izvježbati. Nakon svakodnevnog mirisanja ove kemikalije tijekom tri tjedna, androsteron su mogle osjetiti i osobe koje nemaju gene za to. Iz cijelog istraživanja se može zaključiti da sposobnost osjeta određenih mirisa nije u potpunosti određena samo genima, jednim dijelom na nju utječe i iskustvo.
