Tako više nećemo moći po dalmatinskim i istarskim mjestima nailaziti na gostoljubive drvene ploče pred lokalima na kojima piše domaći pršut, prošek… Brisanje tradicije. Zbog koje, naime mnogi turisti baš dolaze k nama. Uostalom, tko kaže da ukus i tehnologija hrvatskog prošeka ima bilo kakve veze s talijanskim.
Naravno, Talijani bi nam htjeli prodati svoju tehnologiju, kao da smo mi od jučer. Kao da smo neko neko pleme, koje treba oplemeniti kapitalističkim smećem. Hrana je danas postala oružje za postizanje raznih ciljeva. Danas umjesto hodočasnika koji pokrštavaju narod i nameću svoju vjeru, imamo velike prehrambene divove koji nameću svoju hranu.
Hrana danas ima veliku moć. Zabranjujući kvalitetnu lokalnu proizvodnju, veliki proizvođači nekvalitetne hrane zarađuju milijune i truju zemlju i ljude. Drugi je problem što hraneći se s nekvalitetnom hranom, ljudi se razbolijevaju od fizičkih i psihičkih bolesti. Nekvalitetna hrana definitivno dovodi do slabašnog života, i pojedinac koji se duže tako hrani gubi fizičku snagu, a na kraju prevlada i nezadovoljstvo i rezignacija.
To nije izbor za nijedan živi organizam. Jer treba se boriti i izboriti. Moj tata radi prošek. Odličan, najbolji. Pa, zar ću ja tati reći : Daj mi čašu dalmatina?! Europa bi nas samo htjela popiti u maloj čašici. Tko je kriv? Krivi su oni koji znaju, a ne djeluju ili krivo djeluju.
Pa gdje nestaje nacionalni identitet? Hvala Bogu da još ima nogometnih utakmica, kada se može vidjeti mladež koja ima srce za svoju zemlju. U zdravoj nacionalnoj pripadnosti i očuvanju tradicije leži snaga naroda, a onda i pojedinca. To povezuje ljude i daje smisao njihovom životu.
Samo smisao može biti pokretačka snaga za zdravlje i imunitet. Svakom čovjeku je potrebna veza sa zemljom, veza s tradicijom, pripadnost narodu, pripadnost gradu, obitelji, društvenoj skupini. Ako čovjeka izolirate od toga, možete mu prodati što god želite.
