Da je tajna dugog i zdravog života skrivena u svakodnevnim stvarima koje uzimamo zdravo za gotovo, već dugo znamo. Raznolika i uravnotežena prehrana, tjelovježba, održavanje kvalitetnih socijalnih kontakata i opuštanje dobar su put prema zadovoljstvu i dugovječnosti. Pa ipak, novinar James Nestor kaže da ni pravilan životni stil, ni mladost ni geni – ne znače puno ako ne dišemo pravilno. Toj je temi posvetio i svoju najnoviju knjigu „Dah – nova znanost o izgubljenom umijeću disanja“, koju je 2020. godine američko društvo novinara i autora proglasilo najboljom knjigom u kategoriji publicistike.
Tijekom pet godina istraživao je drevne tekstove i razgovarao s eminentnim znanstvenicima te roniocima. Došao je do zaključka kako su mnoge današnje kronične bolesti te bolesti respiratornog sustava posljedice nepravilnog i plitkog disanja, a svojevremeno se i sam podvrgnuo znanstvenom eksperimentu. U njemu je, zajedno kolegom, prvih 10 dana imao začepljen nos, a drugih deset dana začepljena usta i tako radio vježbe disanja. Iako je u početku bilo zabavno, stvari su vrlo brzo postale ozbiljne što je očiti znak koliko nepravilno disanje može umanjiti kvalitetu života. I osim toga što je svjedočio kako je pravilno disanje transformiralo zdravlje drugih osoba, kaže kako je promijenilo i njegov život nabolje. Pa, koja je ‘tajna’ pravilnog disanja?
Napisali ste knjigu „Dah – nova znanost o izgubljenom umijeću disanja“. Jesmo li zaista, kao civilizacija, izgubili tu ‘umjetnost disanja’ i tko ju je izgubio – odrasli ili djeca? Naime, uvijek kažemo kako mala djeca dišu pravilno – vrijedi li ta tvrdnja još uvijek?
– Tako je. U najvećem broju slučajeva djeca još uvijek dišu pravilno. Zapravo, kako će neko dijete disati možemo vidjeti već kad se radi o fetusu. Već u toj fazi razvoja vidi se, prema strukturi lica, hoće li dijete jednom kada odraste imati apneju u snu ili neki drugi problem s disanjem. Ako gledate novorođenče, ono spava vrlo mirno i pravilno diše, fluidno i nježno, s lakoćom.
Izgubi li se ipak u nekoj dobi takvo pravilno disanje?
– Da i to najčešće u dobi od pet-šest godina kada djeca krenu oponašati starije. Dr. Belisa Vranich, klinička psihologinja, provela je dosta istraživanja baš na temu dječjeg disanja pa predlažem vašim čitateljima da obrate pažnju i na njezin rad.
Nepravilno disanje je, u stvari, i razlog zbog kojeg u odrasloj dobi razvijemo veliki broj kroničnih bolesti…
– Da, pogledajte samo malo koliko ljudi ima astmu, koliko ih hrče i ima apneju u snu, ima česte upale respiratornog sustava, bronhitise i upale pluća… Puno nas ima neku kroničnu respiratornu bolest, što naši preci nisu imali. Više od 50 % populacije ima kronične probleme s disanjem na nos, a više od 60 % nas diše na usta dok spava.
Je li to bio jedan od motiva za pisanje vaše knjige?
– Apsolutno. Ovo nije moja teorija, ovo je ono što sam naučio od znanstvenika i čini se dosta nevjerojatnim, ali kompletna se anatomija našeg tijela promijenila. Ako pogledamo malo lubanje ljudi koji su tisućama godina živjeli prije nas, vidjet ćete nevjerojatne razlike u samoj strukturi lica. U odnosu na njih djelujemo kao potpuno drugačija vrsta.
U knjizi opisujete kako ste se podvrgnuli jednom posebnom eksperimentu. Je li vam bilo teško provesti ga? Opišite nam malo o čemu se radi…
– S kolegom Andersom Olssonom podvrgnuo sam se eksperimentu u trajanju od 20 dana. Prvih smo deset dana imali začepljen nos, a drugih deset začepljena usta i radili smo vježbe disanja. A kako je prošlo? Znali smo i prije eksperimenta da neće biti lako, no nisam imao pojma da će biti teško kao što je bilo. I stvarno to mislim. Bilo je užasno. Na početku smo se zabavljali i smijali, no stvari su vrlo brzo postale ozbiljne.
Sve vaše vitalne funkcije su mjerili znanstvenici?
– Da, cijelo vrijeme. Ne želim zvučati melodramatično, ali osjećao sam se kao da mi tijelo propada velikom brzinom kada sam disao samo na usta. I to su potvrdila i mjerenja mojih vitalnih funkcija. Zamislite sada da provedete čitav život dišući na usta. Nisam ovim eksperimentom ništa dokazao jer su znanstvenici znali što će se dogoditi, htio sam to napraviti zbog svoje profesionalne znatiželje.
Je li pravilno disanje utjecalo i na vaše zdravlje?
– Budući da se bavim novinarstvom u znanosti, teško mi je pričati o vlastitom iskustvu jer ono što vrijedi za mene, ne mora nužno vrijediti i za vas. Patio sam od opetovanih pneumonija i bronhitisa, a sve sam drugo radio kako treba – vježbao sam, pravilno se hranio, ali bolesti su bile prisutne. Pravilno je disanje transformiralo moje zdravlje nabolje, iako o tome baš i ne volim pričati.
Ali svakako ste svjedočili transformaciji zdravlja drugih osoba…
– Zaista jesam. Vidio sam ljude koji su transformirali svoje zdravlje, a od kojih neki sada mogu činiti stvari koje su im prije bile nemoguće, koje je čak i teško znanstveno objasniti. Uvijek me fascinira kako netko, na primjer, može zadržati dah osam minuta ili kako može sjediti dva sata u ledu i ne zadobiti ozebline, kako se netko izliječio od astme… Uvijek me zanimao taj ‘procijep’ između toga što mi mislimo da znamo i onoga što je zaista moguće. A nemoguće stvari postaju moguće, tome sam svjedok.
Dok nisam pročitala vašu knjigu na pravilno sam disanje gledala isključivo kao na nešto što će me smiriti tijekom napornog dana. Naime, koristim ujjayi tehniku disanja koja mi sjajno pomaže baš u te svrhe. No, moram priznati da sam pročitavši knjigu shvatila kako pravilno disanje može doprinijeti i općem zdravlju… Bi li onda i naši liječnici trebali biti više upoznati s ‘moći daha’?
– Mislim da su liječnici, pogotovo oni koje poznajem u Americi, preplavljeni svojim poslom te da nemaju vremena učiti ljude disati. Moj šogor radi u hitnoj službi s hitnim slučajevima i naravno da nema vremena reći nekom svom pacijentu: ‘OK, sad bi bilo dobro da sjednete i usmjerite pažnju na disanje.’ Bojim se da u medicinskim institucijama nema previše prostora za takva učenja i zato je teško reći: ‘To bi nas trebali naučiti liječnici i to je njihova odgovornost.’ Rekao bih prije da ta odgovornost leži u svakome od nas. Ako imate volje i želje poraditi na svom disanju, sada imate i alate da to učinite.
Koje su najčešće greške koje činimo prilikom disanja? Kažete u knjizi da dišemo prebrzo, preplitko, čak dišemo i previše…
– Sve ovo što ste nabrojali plus to što dišemo na usta. Neke joga prakse kažu kako bismo trebali disati na usta, ali to ne smije biti cijeli dan. Mi ne možemo biti zdravi ako dišemo na usta. Pogledajte ostale sisavce dišu li na usta. Ne dišu! Psu kada je vruće, disat će na usta, ali inače ne. Imaju li psi astmu i začepljen nos? Nemaju! Drugi problem je taj da dišemo previše.
Pa zar takvim disanjem ne unosimo u sebe puno više kisika?
– Ne, upravo obrnuto. Kada dišemo previše i prejako zapravo onemogućujemo tijelu unos kisika.
Ima li još nešto što činimo krivo?
– Trebali bismo duže izdisati jer tako dijafragma ide gore-dolje i to je važno i za cirkulaciju, za protok krvi, limfe i izbacivanje toksina iz tijela. Kada postoji kretanje dijafragme, ona ‘masira’ unutarnje organe i tako djeluje na optok limfe. Ako činimo nešto 20 tisuća puta dnevno, zašto to onda ne bismo radili pravilno? Zamislite sada da dnevno trebate proći 20 tisuća stepenica i da svaki put stanete krivo… Što bi vam se dogodilo s mišićima i kostima? Slično je i kod disanja.
Što je onda pravilno disanje za vas i kako bismo trebali disati? Ima li neka tehnika disanja koju posebno preporučujete? Možda nešto što bismo mogli naučiti od indijskih jogija?
– Smatram da ne postoji jedna tehnika disanja za sve nas, ali mogu reći da postoje određene navike od kojih svi mogu izvući neku korist. Nevažno jeste li astmatičar ili olimpijac – dišite na nos polako i duboko pa duboko izdahnite. To je sve. Jogiji nas posljednjih 5 tisuća godina podučavaju pravilnom disanju. Od njih možemo naučiti kako treba sjesti mirno, fokusirati um i mirno disati.
Zanimljivo je da se bavite i podvodnim ronjenjem…
– Da, ali nisam jedan od onih koji streme tome da u podvodnom ronjenju stalno pomiču svoje granice i rone na sve veće i veće dubine ili zadržavaju dah što dulje. Ja više na podvodno ronjenje gledam kao na meditaciju pod vodom, o čemu sam i pisao u svojoj knjizi „Deep“. Meni je to više poput prakse joge – nešto što će djelovati blagotvorno, meditativno i relaksirajuće na vaše tijelo i što nema nikakve veze s rezultatima i pomicanjem granica ili s kompeticijom. Na koncu, niti kada radite jogu nećete se uspoređivati i natjecati ni s kime.
S druge strane, i sami ste spomenuli, podvodno ronjenje nas uči tome da možemo činiti i neke ‘nemoguće’ stvari…
– Da jer je fascinantno upoznati se s potencijalima koji zvuče nemoguće. Fascinantno je kada vidimo što sve možemo.
Planirate li možda neki zaron u našem Jadranskom moru?
– Već jesam, prije pet godina. No, nažalost nisam ponio svu svoju opremu i nisam mogao istražiti vaše podmorje onako kako bih to volio.
Osim novinarstva i pisanja te želje da prenesete ljudima sve o važnosti daha – što još volite raditi u životu?
– Na svoj posao ne gledam kao na posao, pogotovo zato što mogu pisati o stvarima koje me interesiraju i fasciniraju tako da obožavam svoj ‘posao’ i uživam u njemu. Osim toga, volim surfati, u San Francisku pogotovo. Volim i putovati te sam cijelo vrijeme od kada je izdana knjiga na putu, iako je tu aktualna pandemija ‘uplela svoje prste’ i omela mi planove. Volim se družiti i sa svojim psom. Uglavnom, uživam u životu i uzimam od njega ono najbolje što mi daje.
Pročitaj i ovo:
- Muče vas začepljen nos i otežano disanje? Evo prirodnog rješenja
- VIDEO Disanjem protiv tjeskobe: kontrolom daha vratite unutarnji mir
- Disanje: preduvjet zdravlja i opuštenosti
Naturala Life br. 14
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life ili ga kupi na odabranim prodajnim mjestima i uživaj u sadržajima koji inspiriraju i mijenjaju perspektivu. Online izdanje čitaj besplatno na servisu Issuu.
Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life i Naturala Health? Pročitaj ih online!
