Do mitskog mjesta Dvor Barnagor vode putokazi đurđevačke turističke zajednice od skretanja kod Lidla, a orijentiri su crkvica u Čepelovcu i raspelo na skretanju prema Dvoru Barnagor, čije se tri visoke jele vide izdaleka. I evo nas – kovana kapija s natpisom Dvor Barnagor 1867. Put uzbrdo vodi ravno na tratinu prostranog dvorišta Dvora Barnagora na kojem gostoljubivo širi ruke domaćica – književnica Božica Jelušić.
Božica je rođena u Pitomači (Podravina) 16. prosinca 1951. godine. Završila je studij hrvatskoga i engleskoga jezika te se bavila različitim poslovima u području kulture i obrazovanja. Do umirovljenja je radila kao srednjoškolska profesorica u gimnaziji u Đurđevcu, a od 1969. godine javlja se u tisku, na radiju i televiziji. Objavila je čak 36 samostalnih naslova (poezija, proza, putopisi, kritika, esejistika, likovne monografije i studije, poezija i proza za djecu, dijalektalni tekstovi). Dobitnica je prestižnih nagrada i stipendija za književni rad.
Premda je najpoznatija po svojoj poeziji, ali i prozi te publicističkim zapisima objavljenima u mnogim časopisima, posebna joj je ljubav hrvatska (podravska) izvorna umjetnost pa je, uz vrlo stroge kriterije, objavila niz vrijednih monografskih, esejističkih i polemičkih te publicističkih tekstova o najpoznatijim podravskim izvornim slikarima i kiparima. (izvor: Društvo hrvatskih književnika)
Život na katalpi
I pred zadivljenim gostima počinje priču o Barnagoru – njegovoj staroj kuriji s gospodarskim zgradama, vrtovima i livadama, drveću, salonima i ateljeima, gdje se danas sastaju umjetnici svih vrsta crpeći nadahnuće iz prostranih livada i šuma koji se spuštaju do potoka Barne. Potok je muljevit i zato je dobio ime Barna, što znači smeđa, a imanje na brdu iznad njega tako je postalo Barnagor, objašnjava domaćica dok obilazimo imanje.
Hladovinu na tratinu ispred kurije baca golema paulovnija – drvo podrijetlom iz Kine koje raste najbrže na svijetu, cvate krupnim ružičastim cvjetovima, a ime je dobilo po ruskoj princezi. Ne, nije katalpa, iako joj je slična, tumači domaćica gostima koji ponešto znaju o drveću. No, i katalpa je ovdje, nešto dalje, prema Javornjaku, pokazuje drvo koje za razliku od paulovnije ima dugačke mahune umjesto sjemena krupnog zrna.
Katalpa ima posebnu simboliku za nas žene, veze domaćica priču – za ženu koja navrši šezdesetu kaže se “penje se na katalpu”, jer u toj dobi prestaje se brinuti za svjetovne stvari i o tome što će drugi misliti o njoj, već živi po svom, kao da je iznad zemlje, na katalpi.
U Barnagoru se sastaju stvarnost i mit, prošlost i budućnost, priroda i kultura
Imanje Barnagor s pet jutara zemlje na brijegu kupila je obitelj Jelušić-Kranželić od obitelji Trezić 1987. godine. U kuriji su zatekli mnogo knjiga koje je skupljala obitelj Trezić, stari pisaći stol koji je ostao u kući jer je bio pretežak za transport i očuvane bijele kamine iz doba bidermajera koji i danas osvajaju nagrade na natječajima. Zidovi kurije sačuvali su povijest stare obitelji i njezinog strogog osnivača rittera Trezića, koji je u vojnoj službi zaradio vitešku titulu i imanje na kojem je sagradio kuriju.
Ostaci namještaja, predmeti i knjige nađene u kuriji, nadahnuli su književnicu za obiteljski roman “Čišćenje globusa” u kojem je rekonstruirala povijest obitelji Terzić, koja je zlatne dane u Barnagoru proživjela u razdoblju između dva svjetska rata, naručujući knjige, obilazeći balove, pišući pisma i gospodareći prostranim imanjem. Roman o povijesti jedne obitelji svjedoči o neumitnosti vremena i promjena koje ono nosi i o sudbini vlastelinskih kćeri koje su kroz ratove u prvoj polovici 20. stoljeća zadržale obiteljsko imanje.
Zdravko Seleš u pogovoru romana zapaža kako je završno poglavlje “Čišćenja globusa” pisano kajkavskim dijalektom poštara koji je „silne knjige biciklinom na breg dovlekel”. Seleš zato piše: “Preneseno iščitavajući, selo je pobijedilo, žilavost puka nadvladava plemićke sanjarije, nakon šest svjetskih jezika koji su se govorili na Barnagoru, post scriptum piše se na kajkavskom!” Selo je možda pobijedilo, ali poštar kajkavac bio je pismen, a uz to zaljubljen u gospođicu Mary i zamijetio je bogatstvo duha u pismima i knjigama koje je nosio.
Svestrana umjetnica koja je u Barnagoru prepoznala ljubav prema pisanoj riječi
Kao što je i Božica Jelušić na nedavnom, našem prijelazu stoljeća senzibilitetom svestrane umjetnice zamijetila kako plemićka kurija iznad Đurđevca i imanje oko nje može postati mjesto novih inspiracija. Jer odnos prema kulturi i povijesti, podjednako kao i odnos prema prirodi, danas traže nova nadahnuća i nove razvojne smjerove.
Božica Jelušić, književnica i ekološka aktivistkinja, poznavateljica antropozofije Rudolfa Steinera i velika štovateljica Henryja Davida Thoreaua -autora kultnog „Waldena“, manifesta filozofije prirode s kraja 19. stoljeća koji je i danas jednako aktualan – u Barnagoru je prepoznala mar i ljubav prema pisanoj riječi, visoku kulturu koju su njegovali raniji vlasnici i odlučila sačuvati dio povijesti koji svjedoči o načinu života od početka 20. stoljeća, ali i o snažnom duhu razumijevanja svjetske povijesti i značaja prostranog imanja. A on ne nestaje sa svojim graditeljima, već živi i nastavlja se u budućnosti novim sadržajima ponovno inspirirajući generacije koje dolaze.
Mjesto nadahnuća i umjetnosti
Barnagor ima dvije šume te livade košanice, na mjestu gdje je ranije bio vinograd. Na imanju ima 60-tak vrsta drveća, od domaćih stabala do egzota, a Javornjak je najljepša šetnica, osobito u jesen, kad stabla plamte svojim osebujnim bojama. U Javornjaku su postavljene raznobojne kućice za ptice – jednu od njih, najveću, plavu, ptice još zaobilaze, ali naviknut će se s vremenom kad u njoj redovito budu nalazile sjemenke koje im ostavljaju gostoljubivi gospodari.
Pored Javornjaka je Korovnjak, dio vrta u kojem nesmetano raste ono što u njemu nikne, ali i ljekovito bilje koje mnoga djeca odrasla na asfaltu ovdje prvi put izbliza upoznaju i osjete njegov miris. Nedaleko red suncokreta i povrtnjak s rajčicama, koji se ne okopava već buja na „šumskom tlu“ s kojeg se ne iznosi korov. Iz Javornjaka na vrhu brijega s jedne strane puca pogled đurđevačke brežuljke s mladim vinogradima, a s druge strane, sve do potoka, spušta se šuma, u kojoj ima trešanja i šljiva. U hladovinama Javornjaka drveni su stolovi i klupe koji su ljeti umjetnicima radni prostori.
U umjetnički radni prostor pretvorena je i nekadašnja štala. Dvor Barnagor, naime, izvana i iznutra očuvan je u izvornom obliku iako danas kuća, zbog posjetitelja, ima tekuću vodu i kanalizaciju. Saloni kurije opremljeni su namještajem i vezenom posteljinom s početka 20. stoljeća, ali štala u kojoj su boravili barnagorski konji postala je jedinstveni umjetnički atelje.
U prostoru štale, ljeti hladovitom, održavaju se susreti umjetnika ArsBarnagor. Unutrašnjost nekadašnje štale čini gostoljubivom veliki stol i teški tesani namještaj od panjeva, a ukrašava ga raskošni viseći mobil od raznobojnog stakla koji prikazuje dvanaest ptičica-apostola i jednu sa srcem u sredini. Nekadašnji otvori za zrak u zidu štale zatvoreni su imitacijom vitraja tako da raznobojna svjetlost izvana dodaje dašak nadrealnog prostoru umjetničkog stvaranja.
Ovdje se za đake održavaju predstave i pričaju priče o kruškama darežljivih gospodara, a osim o kulturi, umjetnosti i etici, uči se o drveću, voću, cvijeću i bilju. Uža umjetnička društva, ovisno o njihovoj brojnosti, ulaze u glavnu zgradu u prostrane salone raznih namjena- tu je radna soba, lovački salon, prostrani salon za goste s golemim blagovaonskim stolom.
Sama svoj majstor
Tko posprema? Sama vošti podove i pere prozore, priča književnica, a čak i zimi dolazi u Barnagor svaka dva do tri dana, kako bi loženjem održavala uravnoteženu temperaturu u prostorijama čiji su zidovi prekriveni osjetljivim uokvirenim umjetničkim slikama. I na kraju, uz kavu i sok u hladovini na trijemu, spisateljska poslastica – originalne bilježnice u koje književnica upisuje svoje pjesme i zapažanja.
To su ručno uvezane knjižice, neke od njih i na ručno prešanom papiru, s rukopisom ispisanim pjesmama, crtežima i bilješkama. Svaka je od bilježnica umjetničko djelo. Preko jedne od njih prelazi puž od prešanog papira, druga je, minijaturna, uvezana u kožu kao novčanik – kaže umjetnica, ta joj je posebno draga – na trećoj je portret Matoša uz diskretan naslov Matoš Notes i citat: „Zadesila me elementarna nesreća na putu do Križevaca izgubio sam jednu od svojih bilježnica“.
Preko jedne od njih prelazi puž od prešanog papira, druga je, minijaturna, uvezana u kožu kao novčanik – kaže umjetnica, ta joj je posebno draga – na trećoj je portret Matoša uz diskretan naslov Matoš Notes i citat: „Zadesila me elementarna nesreća na putu do Križevaca izgubio sam jednu od svojih bilježnica“.
Među njima je i bilježnica s naslovom „Hodo Hologrami“ koju potpisuju Henry i Flora. Henry je Henry David Thoreau, autor Waldena. Flora je Flora Green, što je pseudonim Božice Jelušić, kojim potpisuje bilješke i pjesme posvećene prirodi i ekologiji. Kalendar ispisan kaligrafijom, bilježnica s pjesmama posvećenim Zagrebu… sve svjedoči s jedne strane o disciplini kultiviranog rukopisa i pjesničkog izraza, a s druge strane o posvećenosti beskrajnoj slobodi i nepresušnom vrelu umjetničkog stvaranja.
Dvor Barnagor i Božica Jelušić povezuju dva važna stupa
Stoga je svaki kutak Barnagora mjesto nadahnuća. Umjetnine su posvuda –dok su u salonima umjetničke slike, u dvorištu i Javornjaku su drveni kipovi s posvetom knjizi i totemi kojima dominira figura pijetla, zaštitnog znaka Podravine. Za okrugle obljetnice daruju ih književnici njezini prijatelji umjetnici.
U kutu dvorišta vrtna je kućica nazvana “Leov kutak”. Leo je unuk Božice Jelušić, koji je još kao dijete postao suvlasnik imanja, pomoćnik i sukreator predstava kojima se ovdje dočekuju umjetnici. I dok cijeli Barnagor podsjeća da je povijest živa i prisutna, pomisao na nasljednika osvještava da budućnost upravo nastaje našim djelovanjem i odnosom prema umjetnosti, kulturi, prirodi i čovjeku. Što očuvati, a što ostaviti u prošlosti?
Dvor Barnagor i Božica Jelušić čuvaju i povezuju dva snažna stupa po kojima je ovisio razvoj čovjeka od iskona do današnjih dana– s jedne strane to je autentičan i iskren dodir s prirodom, zemljom i zelenilom, drvećem i šumom, izvorom života za koji je, pokazuje se, čovjek vezan i u današnjem (pre)urbaniziranom svijetu.
S druge strane, čuvaju predanost kreativnosti i umjetnosti uz štovanje knjige i pisane riječi kao duhovnog postignuća koje je čovjeku omogućilo komuniciranje između raznih generacija i dovelo čovjeka do današnjih dana, a vodi ga i u buduća stoljeća.
Pročitaj i ovo:
- Otok tisuću hramova i najskuplje kave na svijetu – veličanstveni Bali
- Hotel Parador de Santiago de Compostela: Mistično mjesto raskošne prošlosti
- Brugge: belgijski grad pun ljubavi, povijesti i vrhunske gastronomije
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life i uživaj u inspirativnim tekstovima koji mijenjaju perspektivu. Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life? Pročitaj ih online!
