Moja čežnja za poznatim predjelima, iskustvima i za svetim gradom raste. Odlučujem se posjetiti Santiago de Compostela zimi. U vrijeme kad su ulice gotovo puste, kad Ured za hodočasnike radi svoje radno vrijeme za nekoliko hodočasnika koji su odlučili hodati u ovo čudno godišnje doba, kad količina kiše nadmašuje prosjeke ostalih mjeseci i kad je prevladavajuća energija starog i svetog centra grada – mir.
Stižem u moj voljeni grad oko ponoći, autobus me dovodi s aerodroma i ostavlja na samom rubu povijesnog centra. S ruksakom na leđima kročim vlažnim popločanim ulicama od kojih se odražava svjetlo svjetiljaka pomiješano sa svjetlošću gotovo punog mjeseca – stvarajući sveukupni dojam kao da se zrak, kuće, ulice i nebo kupaju u rastopljenom srebru.
Smještaj s nevjerojatnom poviješću
Stižem u Hotel Parador Santiago de Compostela, Dos reis Catolicos, nekadašnji smještaj i Kraljevsku bolnicu Svetog Jakova, za umorne i iscrpljene hodočasnike na kraju njihovog dugotrajnog i izazovnog puta u težnji za postizanjem potpunog oprosta. Zgrada je duljinom postavljena okomito na samu katedralu i tako te dvije velebne građevine posvećene svetom Jakovu, zatvaraju pravi kut trga Praza do Obradoiro.
Odmah tražim da mi daju sobu s pogledom na trg i katedralu. Dobar dio noći provodim gledajući kroz prozor na blještavu površinu prostranog trga na kojem se tu i tamo pojavi poneki mladi par, i na prednju bogatu fasadu katedrale, s povišenim ulazom i tornjevima između kojih se nalaze dvije skulpture svetog Jakova.
Sveti Jakov kao hodočasnik i sveti Jakov kao apostol. Ispred mene je centar za istraživanje hodočašća a zadnju stranu četverouglastog trga zatvara zgrada vijećnice. I tako se pred mojim pogledom prostire strogo geometrijski trg fenomenalno bogate povijesti. U vrijeme izgradnje katedrale i njenog obnavljanja – koje se događalo nekoliko puta u njenoj povijesti – trg bi obitavale radionice majstora zidara, kamenorezaca, umjetnika, skulptora, stolara, zlatara, srebrara, kovača i svih majstora koje takvo velebno zdanje treba kako bi se stvorilo.
Soba u kojoj stanujem popunjena je starim i starinskim namještajem. Krevet je prostran, stranice kreveta su od punog drveta kao i okrugli stol i komoda. Na podu je debeli topli tepih u koji stopalo meko upada. Kupaona je, naprotiv, totalno moderna i pruža svu tehniku koju putnik može zamisliti. No sve ovo ne pišem zato da bih opisala jedan od najljepših i najstarijih hotela u Europi. Priča ima sasvim drugačiji korijen.
Reconquista – proces oslobađanja
U vrijeme 1490-ih, kraljica Dona Izabela i njezin suprug Don Fernando došli su pokloniti se grobu apostola Jakova. Biti kralj i kraljica zemlje u kojoj je pokopan jedan od omiljenih Isusovih apostola nije bezazleno. Pogotovo što je upravo ta okolnost podupirala i ulijevala snagu u dugotrajnu borbu protiv muslimanskih osvajača i na kraju 700 godišnjih previranja završila pobjedom domaćina katolika i njihovim konačnim posjedovanjem cijelog terena današnje Španjolske.
Proces oslobađanja zvao se Reconquista, a u ključnim bitkama je, prema legendi, dolazio u pomoć i sam, za te prilike inkarniran, sveti Jakov, odjeven kao vitez, s ubojitim mačem, jašući na konju i savladavajući opake neprijatelje. Tako je kraj Reconquiste ujedno i pokazao čiji je Bog pravi. I završen je upravo tih godina, za vladavine kraljevskog para.
Tom je prilikom kraljevski bračni par imao priliku osvjedočiti se ogromnom priljevu hodočasnika koji često nisu mogli naći dobar smještaj ili dobiti potrebnu njegu nakon, ponekad, i više godina pješačenja do tog svetog mjesta. Nekoliko je vjerskih redova pružalo utočište i smještaj, no bilo je očito da to nije niti izdaleka zadovoljavalo potrebe pristiglih hodočasnika. I tako, kraljica i kralj odlučuju financirati izgradnju smještaja/bolnice.
Dok se čekalo završavanje zgrade, Izabela je Santiagu osigurala 100 poljskih kreveta, kako bi se bar malo poboljšao smještaj za iscrpljene putnike. Sto kreveta značilo je dvjesto smještenih hodočasnika. Na svaki poljski krevet smjestilo bi se dvoje. Nitko nije imao pravo birati suspavača. Niti miris, niti izgled niti nacionalnost nisu smjeli biti razlog probiranju. Hodočasnik koji bi se usudio prigovoriti ili zahtijevati, trenutno bi ostao bez svoje polovine kreveta.
Velike su promjene nastupile uskoro. Bolnica je sagrađena po visokim kriterijima tog vremena. O financijama se brinuo dvor koji u to vrijeme nije bio siromašan. Oslobođenje zemlje i otkriće novih kontinenata s njihovim bogatstvima u sirovinama, zlatu, srebru, draguljima i novoj hrani i začinima koje Europa prihvaća i koristi, punilo je riznice dvora.
Nova bolnica kao utočište iscrpljenim hodočasnicima
Nova bolnica primala je sve u potrebi. U to vrijeme, 40% hodočasnika koji bi se tu smjestili je umiralo, iscrpljeno, bolesno, ranjeno. Uloga ”bolnice” bila je naravno briga o bolesnim, ali i o iscrpljenim i siromašnim hodočasnicima, kojima bi se pružalo utočište i oporavak. U vrijeme intenzivnog hodočasništva primali su samo hodočasnike, a stanovnici grada i okolice, koji su trebali pomoć, mogli su dobiti samo pregled i savjete u kratkom vremenu koje im je osoblje bolnice moglo odvojiti.
Osim glavnih vrata bolnice, na koja su ulazili pridošlice, postoje i nešto manja vrata ispred kojih su ostavljana djeca i bebe roditelja koji ih nisu željeli ili nisu bili u mogućnosti da se o njima brinu. Kad bi se našla košara ili smotuljak s bebom, dežurni bi ju unio na toplo, nahranio i pobrinuo se za organizaciju krštenja tog malog bića. Čini se da u početku nije puno pažnje pridavano nastavku života djeteta, nakon krštenja. Jer, ipak je najvažnije bilo brzo ga krstiti kako bi duša mogla po smrti otići u Raj i tako biti spašena.
Institucija sama za sebe, s vlastitom pravnom strukturom
No, s vremenom je očito vrijednost života porasla pa se to manifestiralo organizacijom prostora i brige koji su omogućili da ta mala bića porastu i ipak nastave život i dobiju svoju priliku. Ta je kraljevska institucija imala višestruku ulogu; pružanje gostoprimstva premorenim i iscrpljenim hodočasnicima, liječenje ili ispraćaj teško bolesnih hodočasnika koji su ipak uspjeli stići na svoj cilj, i konačno preuzimanje brige o napuštenoj dječici. Duhovna i religiozna uloga institucije održala se stoljećima u prostorima veličanstvene kapele.
Bolnica je imala drugačiju pravnu strukturu nego li grad. Njeni zaposlenici i njeni gosti odgovarali su kraljevskim i dvorskim propisima, a ne gradskim. Tako bi kriminalac koji bi uspio pobjeći gradskim vlastima i dokopati se ulaza u bolnicu, time ujedno i izbjegao smrtnu kaznu, koja je važila na teritoriju grada, ali nije se primjenjivala po kraljevskim propisima. Na takav režim ukazuju i debeli lanci koji opasuju površinu koja pripada bolnici, tj koja je kraljevski teritorij.
Ti su lanci ujedno bili i granica iza koje se primjenjuju drugačiji zakoni. Bolnica je imala i svoj zatvor, gdje su sklanjani oni koji bi prekršili zakon u samoj zgradi. Ova je bolnica djelovala gotovo 500 godina. (Sve do dana kad je pretvorena u hotel visoke razine čuvenog lanca Parador). S vremenom je došla na glas kao najbolja bolnica nadaleko. Dolazili su se liječiti i ne-hodočasnici. Veliki priljev pacijenata i njihova raznolikost omogućila je liječnicima i ljekarnicima i ostalim zaposlenicima bolnice da steknu šarolika iskustva koja na drugim sličnim mjestima nisu bila dostupna.
Od bolnice nastao – luksuzni hotel
Postojala su stroga, s dvora nametnuta, pravila o njezi bolesnika. Prehrana je bila obilna i pažljivo proračunata. Princip korištenja hrane kao podrške liječenju ovdje je doveden do perfekcije. Svaki je pacijent svakodnevno, u dobrim vremenima, dobivao obilnu porciju mesa, oko pola kilograma, kruh od pravog pšeničnog brašna, četvrtinu litre vina, i neizostavnu čašicu rakije, zvano i “voda života”. Jaja su bila iz njihovog uzgoja, a kokice i druge životinje namijenjene oporavku hodočasnika slobodno su šetale su kroz prostore.
U podrumu zgrade bili su prostrani prostori mrtvačnice. Danas iste prostorije služe za serviranje svečanih banketa pod zaobljenim starim kamenim svodovima. Administracija i vođenje evidencije o troškovima kao i o pacijentima bila je zbiljna i temeljita, tako da danas postoje jasna svjedočanstva o načinima i razini njenog funkcioniranja. Administrator je ujedno bio i odgovoran za funkcioniranje cijelog sustava i imao funkciju ekonoma.
Prostori hodočasničke bolnice pretvoreni su u luksuzni hotel sredinom prošlog stoljeća. Nadograđen je jedan kat, prostor osposobljen za primanje gostiju visokog ranga. Sve to u samo godinu dana. Prvi gost trebao je biti Papa, koji je najavio svoj dolazak povodom jubilarne godine, kad se daleko veći broj osoba odlučuje za sveto putovanje. Ispražnjen je bolnički namještaj i prenesen u novu bolnicu, a prostori velebnog zdanja ukrašeni su i popunjeni raskošnim povijesnim namještajem, tepisima, debelim zastorima, umjetničkim izlošcima.
Nakon buđenja prvog jutra, prije doručka, upustila sam se u obilazak prostora koji su pretvoreni u muzej i magnetično uvlače promatrača u sasvim nevjerojatan svijet, pripadajući davnom vremenu ali je nekako uspio dohvatiti i ovo vrijeme. Spaja se duboka raskošna prošlost sa našom sadašnjošću i takmiče se. Mene je osvojila prošlost.
Mješavina divljenja, prepoznavanja, pripadanja
Kao omamljena hodam svijetlim hodnicima, pogled mi plijene četiri unutarnja dvorišta, imenovana po četiri evanđelista, slična ali ipak svako sa svojim drugačijim šarmom. U sredini je fontana, a oko nje uredno zelenilo i prostor za šetnju. Nailazim na mala vrata, nenametljiva i gotovo sakrivena, ulazim i iz dubine srca krene neočekivani plač.
Mješavina prepoznavanja, divljenja, čudesnosti, pripadnosti ali i spoja s bolom onih koji su taj prostor koristili. Ovaj je sobičak bio namijenjen umirućima. Oni bi s prvog kata mogli slušati misu koja se održavala kat niže u veličanstvenoj kapeli, a pritom nisu bili opasnost za druge bolesnike a i sami su imali više mira. Spoj s kapelom ostvaren je kroz otvoreni zid, izveden kao balkon, s kojega se može vidjeti što se događa dole, uz oltar, ali i odlično čuti svaka riječ propovjednika.
Po završenoj misi, svećenik bi se popeo po uskim kamenim spiralnim tajanstvenim stepenicama do najtežih bolesnika i osobno bi ih blagoslovio, kako bi oni što lakše ”prekoračili” u vječni život, s osjećajem da su ostvarili najvažniji životni zadatak: stigli su do groba voljenog apostola. Boravila sam na tom čudesnom mjestu tjedan dana, a moja očaranost ljepotom i prisustvom daleke prošlosti nije nimalo splasnula. Ponovo i ponovo sam, lutajući beskrajnim isprepletnim hodnicima, pronalazila ranije neotkrivene kutke, čudesnu atmosferu, neobičan namještaj ili izrezbareni kamen gotovo do finoće čipke po stupovima kapele.
Ukoliko se nađete u Santiagu de compostela, kao umorni hodočasnik ili kao turist, svakako prenoćite bar jednu noć i zaronite u tajne tog mističnog mjesta. A čak i ako to neće biti vaš način, možete doći na doručak koji se servira gostima i onima koji se žele pridružiti (uz naplatu) i poslije prošećite hodnicima hotela – muzeja i upijte jedinstvenost ove povijesti.
Više o ovom jedinstvenom hotelu – saznajte na linku.
Pročitaj i ovo:
- Intervju: Mara Doljak – prva dama aromaterapije
- Ako želite biti otporniji na izazove, snažite se od temelja
- Vodič kroz čakre s Marom Doljak
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life i uživaj u inspirativnim tekstovima koji mijenjaju perspektivu. Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life? Pročitaj ih online!
