Dr. Tomislav Gojmerac: "Djeca su cijeli svijet u malom, zato neuropedijatrija traži cjelovit pristup"

Dr. Tomislav Gojmerac istaknuti je pedijatar i dječji neurolog s više od dva desetljeća iskustva u radu s djecom i mladima. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a karijeru je gradio u Klinici za dječje bolesti, Specijalnoj bolnici Gornja Bistra, gdje je vodio medicinsku službu, te Dječjoj bolnici Srebrnjak, gdje je vodio neuropedijatrijski odjel. Uže područje interesa su mu razvojna neurologija, perinatalna oštećenja mozga i neurofiziologija, a poznat je po predanom radu s djecom i njihovim obiteljima. Danas u Poliklinici Sabol pomaže roditeljima i mališanima kroz stručan, ali i topao pristup koji spaja medicinsko znanje i razumijevanje svakodnevnih izazova.

S obzirom na njegovu stručnost, iskustvo i angažman, dr. Gojmerac predstavlja relevantnog sugovornika kada govorimo o razvojnim problemima kod djece, ranom otkrivanju neuroloških poremećaja te ulozi suvremenih metoda u neurologiji djece.

Gledajući Vašu impresivnu karijeru, možete li nam reći što Vas je motiviralo da se specijalizirate upravo za pedijatrijsku neurologiju?

– Na neuropedijatriju sam došao kao znanstveni novak, nakon odrađenog pripravničkog staža. Nakon nepunih devet godina rada na neuropedijatriji, prvo kao znanstveni novak, potom kao znanstveni novak na specijalizaciji iz pedijatrije, i usvojenih različitih neuropedijatrijskih dijagnostičkih vještina (hvala mentorima i svim učiteljima!), uža specijalizacija iz pedijatrijske neurologije je bila logičan slijed. Zahvalan sam što sam ju dobio.

Dr. Tomislav Gojmerac istaknuti je pedijatar i dječji neurolog s više od dva desetljeća iskustva u radu s djecom i mladima

Koji su najčešći razlozi dolaska roditelja s malom djecom k Vama – perinatalna oštećenja, razvojne teškoće, epizode poput napadaja? Studije, naime, navode kako neki od najčešćih problema u neuropedijatriji uključuju ADHD, poremećaje iz spektra autizma, razvoj govora, spavanje, epilepsiju, migrene itd.

– U ambulantu svakog od nas neuropedijatara dolaze djeca s vrlo različitim tegobama, odnosno sumnjama na postojanje tegoba. No, budući da je neuropedijatrija široko područje uže specijalnosti, kako klinički tako i dijagnostički, većina nas neuropedijatara ima nešto više pacijenata s određenom vrstom tegoba, bolešću i/ili potrebitošću određene dijagnostike, prema užem području interesa. U moju ambulantu dolaze djeca s različitim neurološkim tegobama, stanjima i/ili bolestima, no nešto je više onih s odstupanjem u razvitku, različite uzročnosti, i/ili pretrpljenim perinatalnim oštećenjem mozga.

Neka istraživanja također govore o tome da, unatoč vremenu u kojem živimo i inovativnom napretku tehnologija i metoda liječenja – čini se kako nikad više nije bilo zdravstvenih poteškoća kod djece. Slažete li se s tim studijama i kakva su Vaša iskustva iz prakse?

– Napredak društva na različitim područjima, medicinskim i nemedicinskim, uključujući i tehnološki napredak, doveo je do smanjenja nekih zdravstvenih teškoća i zdravstvenih stanja pa čak i nestanka nekih bolesti, koje su u prijašnjim godinama bile opterećujuće pa i pogubne za djecu, a danas ih se gotovo ili uopće ne susreće. Istovremeno smo svjedoci povećanja broja djece s drugim vrstama neuroloških i neurorazvojnih tegoba, koje ranije nisu bile opisivane; dio tih tegoba je, poznato je, povezan sa zanemarivanjem temeljnih znanja i spoznaja o funkcioniranju ljudskog organizma te s tehnologijama. Nažalost, takvih pacijenata u ambulantama imamo sve više.

Možete li opisati što uključuje standardni neurorazvojni pregled?

– Neurološki pregledi se ne mogu stupnjevati po standardnosti. Stručno korektan pregled djeteta sa sumnjom na teškoće u razvitku, kao i svaki drugi neurološki pregled, uključuje detaljnu anamnezu, uzimanje neurološkog statusa, uvid u eventualno već ranije učinjene nalaze, relevantne za djetetove uputne tegobe i/ili klinički status te davanje stručnog mišljenja i preporuka. Metodologija, odnosno način na koji ćemo napraviti neurološki status, ovisi o djetetovoj dobi i suradljivosti.

Koje su specifičnosti koje pratite kod djece s potencijalnim neurorazvojnim odstupanjima?

– Čovjek je cjelovito biće te u praćenju djece, koja su rizična za nastanak odstupanja u razvitku, nije dostatno pratiti samo neke specifičnosti, već je nužno pratiti cjelokupni djetetov razvitak, u svim njegovim aspektima. Pozornost samo na neke specifičnosti nužno dovodi do pogrešaka i/ili propusta u praćenju, posljedično i u habilitaciji.

Kako izgleda dijagnostički put – od anamneze i pregleda, do daljnjih pretraga poput EEG-a, ultrazvuka mozga, MRI-a, video EEG-a i eventualne suradnje s drugim stručnjacima?

– Kao i u gotovo svim ostalim granama medicine, u neuropedijatriji možda i malo više, je klinički pregled, koji obuhvaća detaljnu anamnezu i uzimanje kliničkog statusa, temelj za svako daljnje, bilo dijagnostičko, bilo terapijsko, primišljanje i odlučivanje. Odluka o eventualnoj potrebitosti, vrsti i opsegu dijagnostičke obrade, bilo pregleda kolega suradnih struka bilo laboratorijske i/ili aparaturne obrade, donosi se na temelju nalaza kliničkog pregleda, ne unaprijed.

Stručno korektno praćenje djeteta s rizikom za pojavnost ili već postojećim odstupanjem u razvitku je timski rad, čije koordiniranje je dužnost nas neuropedijatara. U tom radu suradnja s drugim stručnjacima, koji se bave s djecom s teškoćama u razvitku ne samo da nije (i ne smije biti) eventualna, već jest (i mora biti) redovita. Opseg naše suradnje za svako pojedino dijete ovisi o tijeku njegovog razvitka i postojanju/ vrsti odstupanja.

Koje nove tehnologije ili metodologije smatrate najznačajnijim za budućnost neuropedijatrije i zbog čega?

– Već od ranije je poznato, a to će tako u budućnosti i ostati, da je, što se neuropedijatrijske metodologije tiče, najvažnije da smo pri svakom susretu s našim pacijentima (i njihovim roditeljima) zorno svjesni da je pred nama osoba, u svim apsketima svog funkcioniranja, ne samo jedan njen organ, jedna funkcija ili jedan aspekt funkcioniranja. Znanja i spoznaje o građi i razvitku mozga i spoznaje o razvitku ljudske osobe nam to i potvrđuju. Svakako da je pri tom nužno slijediti metodološku korektnost i uzimanja neurološkog statusa i cijelog neurološkog pregleda.

Tehnološki napredak nam je vrlo dragocjen. Sve što nam daje bolji uvid u građu i/ili funkcioniranje središnjeg živčanog sustava nam je i u dijegnostičkom i u terapijskom dijelu blagotvorno i na tome smo vrlo zahvalni. Nažalost, svi mi, koji se bavimo s djecom sa sumnjom, odnosno s postojećim odstupanjem u razvitku, svjesni smo također, a u svom radu i jasno osjećamo, da nam u sadašnjem trenutku tehnološki napredak i nekritička uporaba njegovih dostignuća znatno pune naše ambulante.

Moderni smjer u pedijatrijskoj neurologiji sve više zahtjeva interdisciplinarnost – kako surađujete s drugim strukama (i s kojim najčešće) poput genetičara, psihologa i fizikalnih terapeuta pri postavljanju dijagnoze i liječenju?

– Međusobna suradnja s kolegama liječnicima drugih užih specijalnosti, kao i suradnja s drugim stručnjacima koji se bave s djecom s teškoćama u razvitku, za nas neuropedijatre nije nikakav novi, moderan smjer, već uobičajeni način rada, nužan i za dijagnostičko i za terapijsko zbrinjavanje djeteta. Tehnološki napretci i u svekolikoj dijagnostici i u terapijskim mogućnostima su nas samo još više povezali i usmjerili jedne prema drugima.

Što biste poručili roditeljima koji su zabrinuti za neurološki razvoj svog djeteta – kada je pravo vrijeme za posjet neuropedijatru i na što trebaju obratiti pažnju?

– Roditelji su roditelji, imaju jedinstvenu ulogu u životu i razvitku svog djeteta i u toj ulozi ih nitko ne može zamijeniti. Roditelji, bez obzira na svoju profesiju, ne moraju biti liječnici svojoj djeci, ali moraju biti roditelji, stalno prisutni u životu, a pogotovo u razvitku svoje djece, poticati njihov razvitak i usmjeravati ga te odgajati svoje dijete. Pa, ako pri svom roditeljstvu primijete nešto kod svog djeteta za što misle da nije u redu ili ih zabrinjuje, preporučljivo je javiti se djetetovom liječniku primarne zdravstvene zaštite. Kolege u primarnoj zdravstvenoj zaštiti će, bilo na redovitim sistematskim pregledima, bilo kad im se roditelji jave, procijeniti potrebitost neuropedijatrijskog pregleda, a pogotovo prisutnost jasnih patoloških znakova, koji bi zahtijevali žuran pregled.

Kako roditelji mogu prepoznati da njihovo dijete treba dodatnu neurološku procjenu – koje su rane ‘crvene zastavice’ u ponašanju, motorici ili govoru?

– Kao što rekoh, roditelji su prije svega roditelji. I to djeci upravo tako i treba. Prepoznavanje eventualnih „crvenih zastavica“, koji upućuju na potrebitost daljnje obrade, je dužnost prije svega liječnika primarne zdravstvene zaštite, a u slučaju da je djetetu već od ranije bilo potrebito praćenje te se i užespecijalistički prati, i liječnika, odnosno svih drugih stručnjaka koji prate dijete.

Koja bi bila Vaša ključna poruka o važnosti rane dijagnostike, kontinuirane skrbi i multidisciplinarnog pristupa u podršci djeci s neurorazvojnim rizicima?

– Postojanje rizika za eventualni razvitak nekog zdravstvenog problema kod bilo koga od nas i bez obzira na našu dob, nikako odmah ne znači i postojanje tog problema. No, razvitak središnjeg živčanog sustava je dinamičan proces, koji počinje ubrzo nakon djetetovog začeća i traje godinama nakon rođenja. Još od prije rođenja taj je proces u određenoj mjeri pod utjcajem, a potom i ovisan o djetetovim iskustvima i vanjskim (okolinskim) utjecajima. Stoga je za optimalan razvitak ključno davanje djetetu za razvitak poticajnih iskustava i okolinskih utjecaja i, što je posebno važno, izbjegavanje onih iskustava i utjecaja koji na razvitak utječu nepovoljno ili ga čak usmjeruju prema patološkom razvitku, odnosno odstupanju.

Što se tiče zdravstven skrbi, u slučaju postojanja rizika za pojavnost odstupanja u razvitku mudro je i preporučljivo pozornije praćenje djetetovog razvitka, prije svega u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, po potrebi i užespecijalistički, kako bi se, u slučaju pojavnosti, odstupanja u razvitku što prije prepoznala i započela habilitirati. Višestrukovno praćenje (opseg praćenja, tj. koje sve struke moraju biti uključene u praćenje, da bi ono bilo optimalno, je individualno za svako dijete posebno, op.) omogućuje cjeloviti uvid u djetetov razvitak i optimalnu habilitaciju (i načinom i opsegom). Rano započinjanje habilitacije nastalog, odnosno primijećenog odstupanja omogućuje, pak, bolje iskorištavanje potencijala oporavka, koji mozak ima, a time i poboljšava izglede za oporavak.