Kada govorimo o traumama iz djetinjstva i njihovim posljedicama u odrasloj dobi, najčešće govorimo o ekstremno nepovoljnim okolnostima. No vaše je djetinjstvo moglo ostaviti traga na vama i ako se ne pronalazite u tim ekstremima. Dapače, ekstremi su upravo to, ekstremni; rijetki primjeri najvećeg stupnja nečega s čime se čovjek može susresti i u manjim količinama.
S obzirom na to da je djetinjstvo vrijeme našeg prvog formiranja i upoznavanja sa svijetom, i mala prisutnost negativnih iskustava može nas usmjeriti u pogrešnom smjeru i potaknuti nas da razvijemo nezdrave uzorke ponašanja i osjećanja.
U krajnjem slučaju, i naši su roditelji ili skrbnici samo ljudi sa svojim manama i vrlinama pa je važno otvorenog srca i uma pokušati prepoznati gdje i kako su nas manjkavo oblikovali. S obzirom na to da su relacijske traume iznimno kompleksne, ne postoji finalna lista svih određenih događaja iz djetinjstva koji su mogli negativno utjecati na vas, ali zato znakove tražimo u sadašnjosti.
Problemi s reguliranjem emocija
Odrastanje u nesigurnom okruženju uči djecu da trebaju prilagođavati svoje emocije drugima, umjesto da budu nezavisni i da jačaju svoju samodostatnost i samouvjerenost. Kada je autoritet nestabilnog kućanstva dobre volje, ukućani se smiju opustiti i zabavljati, ali kada je loše, briga i strah od njihove neočekivane reakcije će preplaviti cijeli stan.
Djeca iz takvih kućanstava nerijetko odrastaju bez znanja o tome kako regulirati svoje emocije i da ne moraju imati ničije dopuštenje da se osjećaju kako se osjećaju. Uz to, ovise o mišljenju i emocija nekog drugog, umjesto da znaju kako sami vidjeti i cijeniti svoj doživljaj i istinu.
Teško održavanje zdravih odnosa
U djetinjstvu se formiramo kao osobe i učimo o tome što je dobro za nas i zašto. Također, učimo i o granicama, kao i o onome što možemo očekivati od života i ljudi oko nas. Zato ne iznenađuje da djeca odrasla u disfunkcionalnom, kaotičnom ili nasilnom okruženju imaju problema sa sklapanjem i održavanjem zdravih odnosa – bilo prijateljstava, bilo romantičnih odnosa. Iako znamo i osjećamo da kaos i problemi nisu dobri za nas, svejedno im težimo jer su sve što smo ikada znali.
Prikrivanje manjka samopouzdanja
Normalno je s vremena na vrijeme sumnjati u svoje sposobnosti, ali djeca odrasla u kompliciranim okolnostima nerijetko pokazuju izniman stupanj sumnje u sebe i svoje sposobnosti, kao i strah od toga da će netko otkriti njihov pretpostavljeni manjak vještina i znanja.
Sami su svoji vlastiti najokrutniji kritičari, perfekcionisti koji se znaju na dnevnoj bazi častiti uvredama koje ne bi uputili ni najgorem neprijatelju. Još jedan znak manjka samopouzdanja je ideja da jednostavno nisu spremni ili sposobni ispuniti očekivanja života – da su nesposobni za život odrasle funkcionalne osobe.
Niste sigurni znate li što je za vas ‘normalno’
Normalno u ovom slučaju ne označava sveopći, konačan model postojanja – to bi tek bila ludost – već poznavanje samog sebe i onoga što je zdravo i funkcionalno za vas s obzirom na vaše potrebe, mogućnosti i želje.
Znate li što vam je potrebno za zdravo funkcioniranje, održavanje konstruktivne i ostvarive rutine, normalne za vas? Jeste li ju ikad imali? Jeste li ju imali priliku naučiti tijekom odrastanja? Razmislite malo o odgovorima – mogli bi vas iznenaditi.
Potreba za bijegom
Eskapizam je uvijek bio odličan lijek protiv bolnog postojanja – knjige, televizija, alkohol, opojna sredstva, izlasci, stvaranje problema… Svašta možete zlorabiti kako biste pobjegli od realnosti. Mnoge od navedenih metoda eskapizma same po sebi nisu loše, na primjer, čitanje i umjetnost su odličan način za opuštanje, ali ako ih prakticirate u opsesivnim količinama koje vam ometaju normalno funkcioniranje ili kako biste otupili emocionalnu bol, onda je vrijeme za preispitati svoj odnos s bježanjem.