Povremeno sudjelujemo u radu međunarodnih permakulturnih skupova. Bili smo na nekoliko konvergencija, od svjetskih, preko europskih do lokalnih. Na međunarodnim konvergencijama službeni jezik je (neslužbeno) engleski. Nije to nigdje zabilježeno ili definirano, ali na takvim se skupovima komunicira isključivo engleskim jezikom.
U današnje vrijeme može izgledati čudno da takva stvar može bilo kome predstavljati izazov. Permakultura je nastala na engleskom govornom području (Tasmanija, Australija) i širila se pomoću tog jezika koji je u njoj danas neupitan.
Bili smo u prilici i vidjeli kako to funkcionira kad u raspravama sudjeluju osobe kojima je engleski materinji jezik zajedno s osobama čiji su materinji jezici svi ostali, od portugalskog do ruskog ili nepalskog. Primijetili smo da se osobe rođene i odgojene u duhu engleskog jezika mnogo bolje snalaze u raspravama, brže, razgovjetnije i efikasnije izražavaju svoje ideje i stavove.
Osobe koje su do neke mjere ovladale engleskim jezikom tokom života, a nije im materinji jezik, često su se izražavale sporije ili nedovoljno jasno. Nesrazmjer dolazi do punog izražaja u promatranju izravne komunikacije ili procesa donošenja odluka u višenacionalnim grupama, u kojem su u pravilu i mnogo češće prihvaćane i dalje razvijane ideje i inicijative predlagane od osoba kojima je engleski materinji jezik. Pritom, nije bila pitanju kvaliteta inicijative ili njezina izvedivost, već način na koji je izrečena.
U europskoj permakulturi to najviše pogoduje permakulturašima iz Ujedinjenog Kraljevstva koji su trenutačno najaktivniji
i najzastupljeniji u permakulturi na kontinentu. Uz povijesnu činjenicu da je Ujedinjeno Kraljevstvo zemlja koje je izmislila i stoljećima prakticirala imperijalizam, među ostalim i kroz nametanje engleskog jezika, ostaje pitanje da li se ta praksa nastavlja i u modernoj permakulturi.
