Dok podučavamo svojega psa, trebamo pripaziti na neke stvari kako bi učenje bilo što uspješnije. Osim okolnosti u kojima psa podučavamo, i naše ponašanje je važno jer lako možemo zbuniti psa. Da nabrojim neke stvari u kojima možemo lako pogriješiti.
Psi odlično čitaju naš govor tijela, i često naše ponašanje postane dio nekog signala. Ako to želimo izbjeći, tada trebamo pomoći psu da shvati da naš verbalni signal nije nužno povezan s našim ponašanjem. Primjerice, ako se svaki put naginjemo nad psa dok mu dajemo signal "Sjedni", on može povezati da je i to dio signala, te ako mu kasnije kažemo "Sjedni", a ne nagnemo se, on neće sjesti.
Ako toga nismo svjesni, tada se najčešće ljutimo na psa, no on zapravo samo radi ono što je naučio, odnosno povezao. Znači, na nama je da pazimo da pas može shvatiti da verbalni signal vrijedi bez obzira na to što mi tada radili (sjedili, micali se, stajali, držali ruke naprijed, iza sebe itd…). Ako uz verbalni signal želimo imati i vizualni signal, to naravno nije problem, no tada isto moramo paziti da pas stvarno poveže neku našu tjelesnu radnju (vizualni signal) s radnjom koju od njega tražimo. Tada naš vizualni signal treba biti jasan (uvijek isti ili što sličniji) ili se moramo malo više potruditi da pas shvati da taj signal vrijedi i u “varijacijama na temu” – ne bismo trebali pretpostavljati da to pas može sam shvatiti, već je na nama da mu pomognemo i podučimo ga što točnije koji signal što znači.
Također trebamo paziti da ne nagradimo psa za ona ponašanja koja nama nisu poželjna. To često znamo napraviti, a da nismo ni svjesni. Trebali biste znati da će pas uvijek ponavljati one radnje koje su mu nešto donijele (neku korist, ugodu). Uz to, za pse je i negativna pažnja, pažnja, te znaju stvarati lance u ponašanju. Primjerice, ako pas skoči na nas i to nam je u početku (ili to radimo periodično) bilo slatko i psa smo mazili, tada će on tu radnju ponavljati. Ako ćemo ga, kada nam to počne smetati, gurati dolje i vikati na njega, opet ga nagrađujemo jer mu se obraćamo i diramo ga. Nastavno, ako mu kada skoči počnemo govoriti "Sjedni" i nagrađivati to može povezati – "Aha, trebam prvo skočiti pa sjesti i dobiti ću keksić ili pažnju!"
Znači, trebamo što bolje znati kako psi uče i znati prilagoditi okolnosti i svoje ponašanje kako bismo stvarno nagrađivali i poticali one radnje koje su nama poželjnije. U primjeru skakanja trebali bismo nagrađivati sjedenje prije nego pas skoči kako bi povezao da mu od sada sjedenje (ili sve četiri šape na podu) donose nagradicu ili pažnju, a ne skakanje. S druge strane, trebamo paziti (u početku pogotovo) da što više nagrađujemo radnje koje smatramo poželjnijima.
Ako to nećemo raditi, postoji šansa da će pas početi raditi one radnje koje nama nisu poželjnije ako mu one donose veću korist ili ugodu. Takav izbor za psa je prirodan jer sve se na kraju svodi na preživljavanje, i psu je svakako u interesu da bude oportunist. Bez obzira na to što mi smatramo da im sve dajemo, prirodni porivi su i dalje prisutni, a kako psi žive u sadašnjem vremenu važno im je iskoristiti sve resurse koji su u tom trenu na raspolaganju. Uz to, da bi pas rado sudjelovao i lakše učio trebamo paziti i da je motivacija odgovarajuća za tog psa, da ga nagrađujemo u pravo vrijeme (za vrijeme radnje), i da je to što tražimo realno izvedivo za tog psa u tom trenutku. Podučavati psa nije uvijek lagano, jer zahtjeva naše promišljanje, određene uvjete i naše strpljenje.
No s obzirom na to da psi uvelike ovise o nama i da su druga vrsta, trebali bi se potruditi da naš odnos što bolje funkcionira te da se što bolje i lakše razumijemo. U tome će nam pomoći i to da smo svjesni da i mi možemo pogriješiti i hotimice psa podučiti nešto što nismo htjeli ili da nismo dovoljno jasni (u psećim očima) u onome što želimo.
Jelena Kallay
