Narcizam je pojam koji se već desetljećima provlači kroz popularnu psihologiju. Naziv je dobio po Narcisu, liku iz grčke mitologije koji se toliko zaljubio u vlastiti odraz da je izgubio sposobnost vidjeti bilo koga osim sebe. No u toj priči postoji još jedan lik o kojem se puno rjeđe govori – nimfa Eho.
U mitu Eho gubi vlastiti glas i može samo ponavljati riječi drugih. Zaljubljuje se u Narcisa, ali on je odbacuje i nastavlja biti zaokupljen samim sobom. Eho tako ostaje bez vlastitog glasa, želja i mogućnosti da bude viđena.
Što je zapravo ehoizam?
Upravo je po tom liku nastao izraz ehoizam (echoism), koji se danas koristi za opisivanje obrasca ponašanja kod ljudi koji imaju izraženu potrebu ugađati drugima, teško prepoznaju vlastite potrebe i često se osjećaju neugodno kada privuku previše pažnje na sebe. Važno je naglasiti da ehoizam nije službena psihijatrijska dijagnoza. Riječ je o osobini ili obrascu ponašanja koji se može razviti kao način prilagodbe određenim odnosima i životnim okolnostima. A upravo zato što ehoisti često djeluju kao iznimno obzirni, skromni i ‘dobri’ ljudi, moguće je da dugo uopće ne shvate da pritom polako nestaju iz vlastitog života.
Psiholozi ehoizam opisuju kao svojevrsnu suprotnost narcizmu. Dok je narcis pretjerano usmjeren na vlastite potrebe, pažnju i važnost, ehoist često radi upravo suprotno: svoje potrebe smanjuje kako bi napravio više prostora za druge.
Drugima na ‘usluzi’, a neugodno im tražiti pomoć za sebe
Takva osoba možda neće imati problem satima slušati tuđe probleme, ali će joj biti neugodno tražiti pomoć za sebe. Možda će uvijek pristati na tuđi prijedlog, ali teško će odgovoriti na pitanje: „A što ti želiš?” Možda će izbjegavati sukobe, teško reći ‘ne’, osjećati krivnju kada nešto treba i automatski razmišljati o tome kako će njezina odluka utjecati na druge.
Jedan od stručnjaka koji proučavaju ovaj obrazac, psiholog Craig Malkin, ehoizam opisuje kao snažan strah od toga da će osoba ispasti sebična ili drugima postati teret. Ehoist zato može živjeti prema neizgovorenom pravilu: „Što manje prostora zauzimam, to bolje.” Problem je u tome što potrebe ne nestaju samo zato što ih osoba ignorira.
Kada ‘biti dobar’ postane način nestajanja
Ehoizam se često povezuje s odrastanjem uz roditelja koji je izrazito usmjeren na sebe i vlastite potrebe. Dijete u takvoj obitelji može vrlo rano naučiti da je sigurnije prilagoditi se nego tražiti nešto za sebe. Ako roditelj burno reagira kada mu dijete proturječi, traži više pažnje ili izražava razočaranje, dijete može zaključiti da su vlastite potrebe problem. S vremenom počinje potiskivati ono što želi, paziti da ne ‘uznemiri’ roditelja i učiti kako predvidjeti tuđe raspoloženje.
Takav obrazac može se kasnije prenijeti i u partnerske odnose. Osoba koja je navikla tuđe potrebe stavljati na prvo mjesto može u vezi početi razmišljati prvenstveno o tome što želi partner: Kako će se on osjećati? Hoće li se naljutiti? Jesam li previše zahtjevna? Tražim li previše?
I tako se događa nešto paradoksalno: što se više trudi biti voljena i prihvaćena, to manje prostora ostavlja za samu sebe.
Kako izgleda život ehoista?
Ehoizam se ne mora uvijek lako prepoznati jer izvana može izgledati kao ljubaznost, skromnost ili iznimna empatija. Ehoist će možda bez problema pomoći prijatelju koji se seli, preuzeti dodatni posao na poslu ili prilagoditi cijeli vikend partnerovim planovima. No kada netko pita što bi on želio, odgovor može biti: „Svejedno mi je.”
Teškoće se mogu pojaviti i u sasvim običnim situacijama. Takva osoba može osjećati nelagodu kada dobije kompliment, umanjivati vlastite uspjehe, izbjegavati biti u središtu pažnje ili imati osjećaj da nema pravo tražiti više. Posebno je problematično kada se iza svega toga krije uvjerenje da je vlastita vrijednost povezana s time koliko je osoba korisna drugima. Tada ‘biti dobar’ više nije samo osobna vrijednost. Postaje način preživljavanja u odnosima.
Zašto ehoizam nije isto što i nesebičnost?
Biti empatičan nije problem. Pomagati drugima nije problem. Biti obziran također nije problem. Problem nastaje kada osoba više uopće ne zna što želi.
Zdrava nesebičnost podrazumijeva mogućnost izbora: osoba može nekome pomoći zato što to želi, ali može i reći ‘ne’ kada nema kapaciteta. Kod ehoističnog obrasca izbor često nije toliko slobodan. Osoba pomaže jer se osjeća krivom ako ne pomogne, boji se tuđe reakcije ili vjeruje da će biti manje vrijedna ako nekoga razočara. Zato ehoizam nije jednostavno ‘biti suprotnost narcisu’. To je obrazac u kojem potiskivanje sebe može postati jednako nezdravo kao pretjerano usmjerenje na sebe.
Kako prepoznati ehoistične obrasce kod sebe?
Jedno od najvažnijih pitanja je vrlo jednostavno: Koliko često razmišljate o tome što drugi žele, a koliko često o tome što želite vi?
Ako vam je neugodno tražiti pomoć, teško vam je primiti kompliment, gotovo automatski govorite ‘da’, izbjegavate sukobe pod svaku cijenu ili se osjećate sebično čim izrazite vlastitu potrebu, možda vrijedi zastati i razmisliti o tome odakle taj obrazac dolazi. Posebno je važno obratiti pažnju na unutarnji govor. Ehoist može biti izrazito kritičan prema sebi i govoriti si da je ‘preosjetljiv’, ‘zahtjevan’, ‘sebičan’ ili da ‘pretjeruje’ čim izrazi nezadovoljstvo.
Pritom se zapravo događa nešto zanimljivo: osoba prema sebi koristi iste kritike kojima je možda nekada bila izložena. Zato korisno pitanje nije samo „Jesam li pretjerala?”, nego i „Jesam li naučila ignorirati vlastite potrebe kako bih izbjegla tuđe nezadovoljstvo?”
Prvi korak je naučiti da vlastite potrebe nisu problem
Ako se osoba prepoznaje u ehoističnim obrascima, cilj nije postati hladna, sebična ili prestati brinuti o drugima. Cilj je naučiti da i vlastite potrebe imaju pravo postojati. To može početi vrlo malim koracima.
Umjesto automatskog ‘svejedno mi je’, pokušati odgovoriti na pitanje što se zapravo želi. Umjesto trenutnog pristanka, uzeti vrijeme za razmišljanje. Umjesto automatskog opravdavanja, jednostavno reći: ‘Ne mogu ovaj put.’ Takve promjene u početku mogu djelovati neobično, pa čak i neugodno. Osoba koja je godinama navikla stavljati sebe na posljednje mjesto može se osjećati sebično čim počne zauzimati malo više prostora. Ali nelagoda ne znači nužno da radi nešto pogrešno. Ponekad samo znači da radi nešto novo.
I ljutnja može biti korisna
Jedan od osjećaja koji ehoisti često teško prihvaćaju upravo je ljutnja. Ako je osoba naučila da je ljutnja opasna, nepristojna ili neprihvatljiva, može je godinama potiskivati. No ljutnja sama po sebi nije loša emocija. Ona može biti signal da je neka granica prijeđena, da nešto nije fer ili da osoba dobiva manje nego što joj je potrebno.
Ne znači da svaku ljutnju treba izraziti drugoj osobi. Ali važno je moći je prepoznati. Ponekad je upravo trenutak u kojem osoba pomisli „Ovo mi nije u redu” prvi znak da se ponovno počinje čuti vlastiti glas.
Kada je vrijeme potražiti pomoć?
Ako su ugađanje drugima, nedostatak granica i potiskivanje vlastitih potreba ozbiljno narušili odnose ili svakodnevno funkcioniranje, razgovor sa stručnjakom za mentalno zdravlje može biti vrlo koristan. Posebno zato što nije uvijek dovoljno samo odlučiti ‘od danas ću misliti više na sebe’. Ako je obrazac nastao vrlo rano, njegovo mijenjanje može zahtijevati vrijeme i podršku.
Cilj nije prestati biti empatična osoba. Cilj je pronaći ravnotežu u kojoj briga za druge više ne zahtijeva odricanje od sebe. Jer suprotno od narcizma nije nužno potpuni nestanak vlastitih potreba. Zdrava verzija odnosa prema sebi nalazi se negdje između: mogu biti važna drugima, a da pritom ne prestanem biti važna i sebi.
Pročitaj i ovo:
- Pamela Perkić: “Kada netko odstupa od većine, ljudi moraju staviti etiketu na njega da bi im bilo ugodnije”
- Perfekcionistički, hashimoto ili stalno na dijeti – koji je vaš životni stil?
- 8 znakova koji odaju da ste nesigurni (a da toga niste svjesni)
