Trauma iz djetinjstva može ostaviti dubok trag koji ne nestaje nužno s vremenom. Kod mnogih se njezine posljedice zadržavaju u načinu na koji reagiraju na stres, doživljavaju sigurnost i reguliraju emocije. I kada osoba razumije što joj se dogodilo, tijelo i mozak i dalje mogu nositi tragove ranih iskustava.
Upravo zato novo istraživanje otvara važno pitanje: može li nešto kao što je tjelesna aktivnost, pomoći osobama koje su proživjele traumu iz djetinjstva? Prema rezultatima studije, odgovor bi mogao biti potvrdan. Istraživači su uočili da redovito kretanje može imati pozitivan učinak na dijelove mozga povezane s emocionalnom regulacijom i odgovorom na stres.
Što sve obuhvaća trauma iz djetinjstva
Kada se govori o traumama iz djetinjstva, često se misli na takozvana nepovoljna iskustva iz djetinjstva – događaje koji se zbivaju prije 18. godine i mogu ostaviti dubok psihološki i biološki trag. To uključuje fizičko, emocionalno ili seksualno zlostavljanje, zanemarivanje, ali i odrastanje u kućanstvu obilježenom nasiljem, ovisnostima ili neliječenim mentalnim teškoćama roditelja.
Brojna su istraživanja već povezala takva iskustva s većim rizikom za anksioznost, depresiju, kroničnu upalu i kardiovaskularne bolesti. Važno je pritom naglasiti da posljedice nisu isključivo emocionalne – one mogu utjecati i na način na koji mozak obrađuje stres i prijetnju.
Što je pokazalo novo istraživanje
Studija objavljena u časopisu Mental Health and Physical Activity proučavala je 75 odraslih osoba koje su doživjele barem jedan oblik nepovoljnih iskustava u djetinjstvu. Uz pomoć fMRI snimanja, istraživači su promatrali kako tjelesna aktivnost utječe na povezanost među dijelovima mozga važnima za regulaciju emocija.
Posebno su se usmjerili na amigdalu, hipokampus i prednji cingularni korteks. Riječ je o regijama koje imaju važnu ulogu u prepoznavanju prijetnje, obradi sjećanja i upravljanju emocionalnim reakcijama.
Rezultati su pokazali zanimljiv obrazac: kod osoba s većom izloženošću ranim traumatskim iskustvima, ali nižom razinom fizičke aktivnosti, povezanost među tim regijama bila je slabija. S druge strane, kod onih koji su bili aktivniji, ta je povezanost bila izraženija. Drugim riječima, tjelesna aktivnost mogla bi djelovati kao zaštitni čimbenik za mozak pogođen ranom traumom.
Kako i zašto kretanje može pomoći kada govorimo o traumi iz djetinjstva
Da bi bilo jasnije zašto je ovaj nalaz važan, dobro je razumjeti što rade regije mozga koje su bile u fokusu istraživanja.
Amigdala je zadužena za prepoznavanje opasnosti i aktiviranje odgovora na stres. Hipokampus pomaže u obradi sjećanja i razlikovanju prošlih prijetnji od sadašnje sigurnosti. Prednji cingularni korteks sudjeluje u emocionalnoj regulaciji i pomaže osobi da bolje upravlja vlastitim reakcijama.
Kada je prisutna trauma iz djetinjstva, komunikacija među tim regijama može biti narušena. To može otežati smirivanje, povećati osjetljivost na stres i pojačati osjećaj da je tijelo stalno u stanju pripravnosti.
Tu na scenu stupa neuroplastičnost – sposobnost mozga da stvara nove veze i jača postojeće. Upravo zato istraživači smatraju da bi kretanje moglo biti važan, lako dostupan alat u procesu oporavka. Iako tjelesna aktivnost nije zamjena za psihoterapiju ili druge oblike stručne podrške, može biti vrijedan dio šireg pristupa.
5 načina kako krenuti bez pritiska
Ako razmišljate o tome da uvedete više kretanja u svakodnevicu, pristup treba biti postupan i prilagođen vlastitom osjećaju sigurnosti.
- Krenite s onim što vam je izvedivo. Ne trebate intenzivan trening da biste osjetili korist. Ponekad i 10 minuta šetnje može biti dobar početak.
- Odaberite aktivnost u kojoj se osjećate sigurno. Hodanje, plivanje, joga, lagani trening snage ili ples kod kuće – sve su to valjane opcije. Najvažnije je da aktivnost ne doživljavate kao kaznu.
- Birajte kontinuitet, a ne ekstrem. Za dugoročni učinak važnija je redovitost od intenziteta. Održiva rutina često daje bolje rezultate od naglih, iscrpljujućih pokušaja.
- Slušajte tijelo i prepoznajte okidače. Ako vam neka vrsta aktivnosti izaziva nelagodu ili pojačava napetost, stanite i prilagodite pristup. Cilj nije ignorirati signale tijela, nego ih naučiti prepoznati.
- Uključite stručnu podršku. Ako osjećate da je trauma iz djetinjstva i dalje snažno prisutna u vašem životu, stručna pomoć može pomoći da pronađete oblik aktivnosti koji vam doista odgovara.
Iako rana iskustva mogu ostaviti dubok trag, mozak nije statičan. Upravo je to jedna od najvažnijih poruka ovog istraživanja. Trauma iz djetinjstva može utjecati na emocionalnu regulaciju, stres i osjećaj sigurnosti, ali određeni obrasci ipak se mogu mijenjati.
Novo istraživanje upućuje na to da bi tjelesna aktivnost mogla biti jednostavan i dostupan alat koji podupire oporavak mozga. Potrebna su dodatna istraživanja, no dosadašnji nalazi uklapaju se u ono što već znamo o povezanosti kretanja i mentalnog zdravlja.
Pročitaj i ovo:
- Patološki lažljivac: 5 znakova koji ga otkrivaju, prema psiholozima
- 6 vježbi koje mogu prirodno potaknuti vaš metabolizam
- Potišteni ste bez razloga? Krivac bi mogao biti ovaj ključni nutrijent
