Početak godine tradicionalno je jedno od financijski najtežih razdoblja. Nakon blagdana, povećanih troškova i opće nesigurnosti, mnogi građani osjećaju pritisak inflacije i manjka novca. No dok većina ipak ima krov nad glavom i osnovnu mrežu sigurnosti, za beskućnike zima i siječanj znače borbu za golo preživljavanje. Upravo zato razgovarali smo s Milom Mrvaljem, predsjednikom humanitarne Udruge FAJTER, koji već godinama izravno radi s beskućnicima i upozorava na duboke pukotine u sustavu socijalne skrbi.
Zašto su donacije samo ‘gašenje požara’?
Humanitarna udruga FAJTER djeluje od 2015. godine s jasnom misijom: pomoći beskućnicima i istodobno senzibilizirati javnost o problemima s kojima se ti ljudi svakodnevno susreću. Na njezinu je čelu Mile Mrvalj, nekadašnji beskućnik koji danas iz osobnog iskustva zagovara prava onih koje društvo najčešće ne vidi.
Njegova civilna udruga, koja ove godine obilježava 11 godina djelovanja, bavi se pružanjem konkretne pomoći – od hrane, odjeće i obuće, preko administrativne podrške oko osobnih iskaznica i prebivališta, do psihosocijalne podrške. FAJTER organizira i umjetničke radionice, izdaje časopis Ulični Fajter, sudjeluje u javnim raspravama, organizira humanitarne izložbe i tradicionalne blagdanske ručkove za beskućnike. Unatoč vidljivosti u javnosti, Mrvalj ističe da je stvarni posao udruge – težak, spor i često iscrpljujući.
“Tijekom blagdan i početkom ove godine dobili smo puno raznih donacija, no one su uglavnom samo gašenje malog požara, a požar je zapravo velik i širi se na sve strane”, kaže nam Mrvalj na samom početku razgovora. Kao mala civilna udruga, FAJTER, naime, ima ograničene kapacitete, pa trenutačno skrbi o dvadesetak beskućnika, pomažući im hranom, odjećom, obućom i osnovnim potrepštinama.
Povećanje siromaštva i novi val beskućništva
Prema njegovim riječima, rast broja ljudi u potrebi nije nov trend, već proces koji traje godinama. “Sve je više siromašnih i ekstremno siromašnih, a to je samo jedan mali korak do beskućništva. Posebno zabrinjava što sve više starijih osoba završava na ulici.”
Zdravstveno stanje tih ljudi često je ozbiljno narušeno. Mnogi pate od teških psihičkih problema, ali sustav tu zapinje. “Zakon kaže da nikoga ne možete smjestiti u bolnicu bez pristanka, a mnogi nisu svjesni svog stanja. Administrativni postupci traju mjesecima, a sustav već sada puca po šavovima. Ako i sam ministar kaže da nedostaje 30 posto socijalnih radnika, možete zamisliti kakav je to kaos”, upozorava Mrvalj.
Govoreći o statistikama, odnosno brojkama beskućnika u Hrvatskoj, Mrvalj je vrlo kritičan: “S brojkama se manipulira. Godinama se govori o oko dvije tisuće beskućnika, ali stvarni broj je znatno veći. Nitko ne zna točan podatak jer ti ljudi nisu u sustavu – nemaju osobne iskaznice, nisu evidentirani. Tko zna koliko je još siromašnih i beskućnika po selima i zaselcima, napuštenih starijih ljudi. To je nevidljiva Hrvatska o kojoj se malo govori.” Dodaje kako se službene brojke često temelje samo na podacima policije ili smještajnih kapaciteta, što čini tek manji dio stvarnosti.
Borba s administracijom: mjeseci za jednu osobu
Jedan od najvećih problema s kojima se i beskućnici suočavaju u Hrvatskoj jest beskrupulozna birokracija. “Da bih nekome pomogao, prvo moram steći njegovo povjerenje. To su dani razgovora, probijanja depresije i nepovjerenja. A onda kreće administracija koja traje mjesecima – jedan papir, pa rješenje, pa fali još nešto. Da bih pomogao četvero ili petero ljudi, to je doslovno divovska borba s papirologijom”, kaže.
Mrvalj često kao primjer navodi Sloveniju i skandinavske zemlje: “Tamo, primjerice, ako bankrotiraš, sustav te odmah preuzima – dobiješ socijalnu pomoć, stan i psihološku podršku. Ako imaš zanimanje koje nije traženo, država ti pomogne da se prekvalificiraš za konkurentna zanimanja. U roku od šest mjeseci do godine dana, koliko traje prekvalifikacija, postaješ koristan sebi i društvu.”
Kada sustav ne vidi čovjeka
Iako FAJTER sudjeluje u panelima, okruglim stolovima i medijskim istupima tijekom godine, nastojeći senzibilizirati javnost, ali i mjerodavne institucije na najveće probleme s kojima se beskućnici suočavaju, Mrvalj naglašava kako to nije dovoljno: “Imamo ogroman birokratski sustav, a premalo ljudi radi na terenu. Jedan socijalni radnik ima i do 400 korisnika. Kada bi svaki dan nekoga od njih posjetio ostalo bi mu možda pet minuta za posjet i kako da u tako malo vremena shvati nečiju životnu sudbinu?” Dodaje kako tome nisu krivi socijalni radnici jer oni ‘pucaju po šavovima’ te objašnjava kako je nevjerojatno da u 21. stoljeću sudbine siromašnih i beskućnika i dalje ovisi o raznim pečatima i papirima, iako su sustavi umreženi.
Primjer zagrebačkog prenoćišta u Kosnici posebno ga frustrira: “Da bi netko tamo prespavao, mora imati liječničku dokumentaciju da nema određene bolesti. Svi znamo koliko su duge liste čekanja na razne pregleda u našim bolnicama, a svakom beskućniku jedino što treba jest krevet da u njemu zaspe navečer. Umjesto da institucije nekako urede propise da takvu osobu prime pa kasnije rješavaju papirologiju.”
Potrebno je malo dobre volje i stvarne želje da se pomogne
Na pitanje što bi promijenio da može samo jednu stvar, Mrvalj jasno odgovara: “Da prestanemo gledati beskućnike kao brojeve. To su ljudi. Potrebno je malo dobre volje i stvarne želje da se pomogne.” Problem, kaže, nije u građanima, nego u sustavu. “Bez osobnih dokumenata ne možete pomoći čovjeku da ostvari pravo na socijalnu pomoć, mirovinu ili smještaj. Ja razgovaram i s ministrima i tajnicima, ali često nailazim na nevjerojatnu bezosjećajnost. Kažu da je sve u redu. Kako očekivati promjenu od onih koji ne žele vidjeti problem?”
Na kraju razgovora naš sugovornik ne skriva gorak dojam: dobra volja pojedinaca i udruga često nadomješta ono što bi trebao biti funkcionalan sustav. Početak godine je težak svima, ali za one bez doma on je svakodnevna borba. I upravo zato, poručuje Mile Mrvalj, vrijeme je da beskućnike prestanemo promatrati kao statistiku – i počnemo ih gledati kao ljude.
Pročitaj i ovo:
- Hamed Bangoura: “Osjećam potrebu i odgovornost upozoravati na greške koje kao društvo činimo”
- Dobrota kao svakodnevna praksa: Branimir Ramljak otkriva kako male geste mogu imati snažan društveni odjek
- Roditelji za djecu: Glas iz Dubrave mijenja razgovor o vršnjačkom nasilju
