Kada se oduševljavamo prekrasnim fotografijama na društvenim mrežama, u časopisima ili na jelovnicima, često ne razmišljamo o putovanju koje je ta fotografija prošla prije nego što je postala stvarnost. Fotografija jela koju gledamo je zapravo bila tek ideja u nečijem umu. Ta je ideja polako sazrijevala, “okidana” više puta u umu fotografa, sve dok nije prenesena u stvarnost putem fotoaparata.
Što je ideja?
Ideja kao pojam ima različite definicije, a ja ću koristiti definiciju ideje kao zamisao. Kada pričamo o bilo kojem kreativnom procesu, ideje su njihov temelj. Sve što vidimo i što je stvorio čovjek, bilo je prvo zamisao u nečijem umu.
Ideje su tako i temelj kreativnog procesa fotografiranja hrane.
Ideje mogu proizaći iz mnogih izvora inspiracije – možda je to inspiracija sezonskim namirnicama, tradicionalnim jelima, jednostavno trenutnim raspoloženjem, odlomkom iz knjige, stihom pjesme, filmom ili događajem. Kada se ideja “pojavi”, tu je početak kreativnog putovanja prema “savršenoj” fotografiji. Kada govorim o savršenoj fotografiji ne mislim na savršeno u smislu tehnike ili stila, nego ono što je nama savršeno. To je onaj moment kada kažemo: “To je baš onako kako sam zamislila, čak i bolje!”
Imam ideju! I što sad?
Prvi je korak razumjeti suštinu ideje. Što je prethodilo ideji? Što želimo postići? Imamo li zahtjev klijenta prema kojem trebamo kreirati finalnu fotografiju? Radimo li na nekom osobnom projektu? Što je cilj koji želimo postići? Sve su ovo pitanja koja nam pomažu usmjeriti našu kreativnost i stvoriti vizualni plan. Dodatno, ako želimo fotografiju na kojoj hrana levitira ili u nju želimo dodati nove elemente, tada svakako trebamo znati kako to “tehnički odraditi”, pa će nas naša ideja usmjeriti prema edukaciji.
Nakon što imamo više-manje jasnu sliku u umu, slijedi faza planiranja. Svatko planira na drugačiji način. Neki fotografi svoje ideje prvo stavljaju na papir, rade skice finalne fotografije dok drugi rade mood board kao vrstu vizualne prezentacije. Neki će možda kombinirati obje tehnike ili naći neku treću. Tu je bitno koristiti tehniku koja služi vama, a ne biti rob nekoj tehnici jer je popularna, a kod vas stvara frustraciju i time vam uzima vrijeme. Možda imate svoj način pripreme koji zapravo i nije “tehnika”, ali je vama poticajan i koristan. To je jedino bitno u vašem stvaralačkom procesu.
Korak po korak, od ideje do fotografije
S obzirom na to da su moje crtačke sposobnosti ostale u nižim razredima osnovne škole, ne radim skice, a vrlo rijetko radim mood board. Iskreno, nemam definiranu tehniku pripreme. I sve ovisi o samom zadatku. Ako fotografiram jelo koje mi je poznato, tada je “skica” u mom umu sasvim dovoljna. No ako kreiram za klijenta ili fotografiram na terenu, tada radim raspored u smislu redoslijeda jela, opise scena, popis dodatak i rekvizita, prijedloge podloga i pozadina. Zapravo fotografiju iz uma, stavljam na papir u obliku popisa, kao popis namirnica za recept. U glavi imate jasnu sliku jela, zatim razmišljate što vam je potrebno za pripremu jela i sve stavljate na papir, od namirnica, gramaže, vrste posuđa u kojoj pripremate jelo i načina kako pojedinu namirnicu planirate obraditi.
Od “šire slike” prema okidaču
Kada sam počela razmišljati kroz kakvu fotografiju dočarati pojam ideje, na pamet mi je pao crni tahini. Koristila sam ga kada sam radila “crni kruh”, a ovaj put sam željela napraviti keksiće.
Keksiće sam zamislila na starom ladičaru uz moody atmosferu, ruka koja uzima keks, mlijeko u posudi i mali lončić s cikorijom i komadići razmrvljenog keksa.
I dok se scena razvijala u mom umu, paralelno sam razmišljala o podlogama koje će najbolje dočarati moody ugođaj, s police skidala staklene lončiće za mlijeko i cikoriju te pripremala sastojke za keksiće, jer keksiće treba ispeći. Znači, umjesto na papiru, svoju sam “skicu” radila u glavi.
Dok su se keksi pekli, postavljala sam scenu:
- Kombinirala sam podlogu i pozadinu.
- Namjestila sam rasvjetu s desne strane scene (koristila sam kontinuiranu rasvjetu).
- Dodala sam rekvizite kao dasku i papir za pečenje.
- Stavila sam bademovo mlijeko u stakleni “tetrapak” za mlijeko i cikoriju u mali stakleni lončić.
- S desne strane sam s većim crnim kartonom zaklonila dio scene, kako svjetlo ne bi “tuklo” cijelu scenu.
- Namjestila sam postavke na fotoaparatu…
… I “okinula” probne fotografije kako bih potvrdila da je to ono što sam zamislila.
Kada su keksići bili pečeni i ohlađeni, posložila sam ih na podlogu i fotografirala dok nisam kreirala baš ono što sam zamislila. Keksiće sam razlomila da se vidi i njihova tekstura i dodatno ih razmrvila kako bih stvorila dodatnu teksturu.
Nakon fotografiranja slijedi editiranje.
Kako nemam stari ladičar, tu je pomogao Generative Fill u programu Adobe Photoshop. S pomoću njega volim dodati elemente koje ne mogu uživo kreirati. U samom programu dodam jednostavnu tekstualnu uputu i… Program nam daje tri opcije starih ladičara. Ponekad prvi pokušaj bude baš ono što sam zamislila, a ponekad trebam promijeniti tekstualnu uputu kako bih dobila drugačiji rezultat.
Kada je Photoshop “izbacio” ovu AI opciju, mogu reći da sam se obradovala jer sam mogla dodavati stvari koje sam željela vidjeti na fotografiji, a nije ih jednostavno “nabaviti” kao npr. prozor ili stari ladičar. Ovu opciju sam koristila prvi put kada sam fotografirala banana kruh s marelicama u koji sam stavila SVE marelice. Niti jedna nije ostala za “sa strane”. Pa sam isprobala Generative Fill i dodala marelice… I prozor, naravno.
Usporedbom dviju fotografija možete vidjeti kako je izgledala scena bez i s ladičarom. Ako imate zanimljiv komad namještaja, dio vrta ili doma koji može poslužiti kao scena, svakako iskoristite i tu opciju kako bi fotografiju učinili još zanimljivijom.
I tako dobivamo konačnu fotografiju, jedinstvenu interpretaciju ideje koja je postojala kao iskra u umu fotografa. Zato, sljedeći put kada se divite prekrasnoj fotografiji hrane, sjetite putovanja koje je dovelo do tog trenutka – putovanje od ideje do savršene fotografije.
A sada receptić!
Keksi s crnim tahinijem
Sastojci:
- 125 g crnog tahinija (možete koristiti i obični)
- 125 g meda, livada
- 145 g bademovog brašna ili sitno mljevenih badema
- 95 g tapioka brašna
- 1 čajna žlica cimeta
- ½ čajne žlice sode bikarbone
- ¼ čajne žlice morske soli
Koraci pripreme:
- Zagrijte pećnicu na 175 °C i obložite tavu za pečenje papirom za pečenje.
- U srednje veliku posudu dodajte tahini i med pa ih dobro izmiješajte s pjenjačom.
- Zatim im dodajte bademovo brašno, tapioka brašno, cimet, sodu bikarbonu i sol. Koristite drvenu žlicu ili gumenu lopaticu pa sve dobro izmiješajte.
- S malom žlicom uzimajte tijesto pa ga oblikujte u gotovo savršene kuglice. Stavljajte ih na tavu s papirom za pečenje s razmakom 5 cm jedna od druge pa ih lagano pritisnite da se malo spljošte. S ovom količinom bi trebali dobiti otprilike 20 keksića i svi bi trebali stati na standardni lim za pečenje.
- Pecite u zagrijanoj pećnici 12-15 minuta, tj. dok ne dobiju zlatnu boju. Pustite da se ohlade, zatim uživajte!
- Keksiće čuvajte pokrivene u posudi na sobnoj temperaturi 3-4 dana, ali ne vjerujem da će dočekati sljedeći dan. Da, toliko su fini!
Pročitaj i ovo:
- Kako kroz oko društvenih mreža probuditi aromu i okuse
- Vedrana Orlović: Bezglutenske pogačice sa sirom od domaćeg kefira i jagoda
- Vedrana Orlović: Batat pizza – bezglutenska pizza s jedinstvenom korom
