Pitanje tijela i tjelesnosti, koliko god bilo razmatrano kroz epohe, a i danas u društvu kojeg mi vjerojatno samo od milja nazivamo suvremenim i modernim, budi posebnu pozornost, stvara kontroverze te mami duhove na uzbunu. Bar tu kod nas, na zapadu… Možda je to i zapravo i prava uloga tijela. Da sfokusira, konkretizira, realizira, donese, ostavi trag, čvrsto utisne, obilježi… Tijela, koje je osporavano, označeno kao površno, grješno, strastveno, prljavo, pasivno, privremeno te okarakterizirano osobinama koji važeći sustav vrijednosti svrstava među podređene i manje vrijedne.
Za razliku od kršćanskog zapada, antički Rim, Indija, arapske zemlje, Kina i Japan imali su prakse unutar kojih su pristupali tijelu, tjelesnosti i erotici izvan kategorija grješnog i izopačenog, smatrajući tjelesnost i seksualnost uzvišenom umjetnošću koja može biti put preobrazbe, sredstvo transcendencije onoga koji ju svjesno prakticira.
Svijest stvara tijelo
Tijelo je hram esencije, instrument svijesti, prijevozno vozilo duha, no tijelo jest i medij značenja, sredstvo izražavanja čuvstva i raspoloženja. Ono je izraz psihe i emocija, odraz stanja našeg uma. Tijelo je mjesto gdje se odigrava želja, gdje se izražava i doživljava ono zapisano u umu, ono pridonosi lakoći, gracioznosti, skladu, sudjeluje u doživljaju materijalnog, oblikovanju seksualnosti, inertnosti, aktivnosti, savladavanju otpora, micanju granica…
Današnja znanost sve više uviđa i odbacuje Descartesov rascjep duše i tijela i sve više potvrđuje holističku sliku, sintezu duše, tijela i duha. Uviđaju kontinuitet i duboku vezu te ravnopravnost duha i tijela, psihe i some kao sastavnih dijelova, funkcionalnih i interaktivnih aspekata jedne te iste cjeline. Somatraska intervencija, vježbe, rad s tijelom, dodir, disanje utjecat će na emocionalni, psihički, kognitivni i spiritualni dio osobe. Stoga se u pristupu liječenju tijela sve više pristupa holistički s dubokim respektiranjem i kritičkim preispitivanjem uvjerenja i pretpostavki koje je oboljela osoba nesvjesno naslijedila ili prihvatila iz svoje okoline ili formirala pod utjecajem kulture.
Naše tijelo kruti je oblik našeg uma, a naš je um suptilni izraz fizičkog. O tome vrlo egzaktno govori i psihoneuroimunologija, relativno nova znanost koja objašnjava kako emotivne i psihološke povrede postaju i tjelesne. To znači da naše cijelo tijelo misli i osjeća. Um nije ograničen na mozak ili intelekt, on postoji u svakoj stanici našeg tijela. Tjelesna napetost direktno utječe na emotivno i mentalno stanje, a stres, ljutnja, krivnja, frustracije, negativne misli na naše fizičko tijelo.
U praktičnom smislu nije sve tako idealno.
Naša kultura i sredina u kojoj živimo ženama daje poruku da su njihova tijela, njihov život i njihova ženstvenost nešto za što se moraju ispričavati i što pod svaku cijenu moraju mijenjati i prilagođavati općim trendovima. I zapravo ta energija zatomljavanja i nasilja prema ženama stvara podlogu za bolest u tijelima. Ostavština patrijarhata koja i dalje dominantno titra u našoj suvremenoj svakodnevici zahtjeva da žena zaboravi potrebu za vlastitim ostvarenjem i izrazom te da svoje nade, snove i želje podredi zahtjevima trendova, okoline, sredine, lažnog morala, obitelji…
Foto: Petar Borovec
Takvo ponašanje uzrokuje veliku frustraciju i emocionalnu bol. Žene nerijetko pristaju na taj otvoreni ili prikriveni oblik agresije, usmjeravanja i perfidne manipulacije, dopuštajući da budu žrtve, da zatomljuju svoje temeljne potrebe ili se pristajući na takve odnose i osobnu nerealizaciju samokažnjavaju i samozlostavljanju.
Mnogi su opsjednuti fizičkim izgledom i uvelike zabrinuti za svoje tijelo. Žele ga pod svaku cijenu očuvati, sačuvati, konzervirati. Danas je više nego ikad tijelo definirano ne samo biološki, kulturno, društveno nego i medijima i ekonomijom. Na individualnom nivou tijelo je bitan element naše interakcije s okolinom. Industrijski profit oslanja se na aktiviranje ljudskih najdubljih strahova, tjeskoba i fantazija. Uz idealne proporcije požnjet ćemo uspjeh u privatnom i poslovnom životu. Mnogo žena doslovno se samoinicijativno podvrgava torturi u obliku dijeta, discipliniranog vježbanja, reducirane i strogo birane prehrane, stalnih wellness-programa, upornih kozmetičkih kura, različitih oblika masaža, dermatoloških i kirurških zahvata, estetske kirurgije… A uz sve to i dalje imaju gotovo isti početni problem – osjećaj da nisu dovoljno lijepe, voljene, poštovane, samopouzdane, samostalne…
I taj se “problem”, kao i drugi, ne rješava na razini na kojoj se manifestira. U protivnom imamo efekt poliranja vlastita odraza u ogledalu koji donosi samo privremene polurezultate. Pitanje izgleda postavlja se i rješava u našem umu i vezan je za protok energije, a dorađuje se i održava njegom i brigom oko tijela, vježbom, prehranom, masažama, kozmetičkim tretmanima itd.
Negiranje doticaja sa stvarnošću
No, ako stavimo duhove prošlosti iza sebe i usmjerimo se ka budućnosti, opet se suočavamo s fenomenom negiranja tijela i tjelesnosti kroz rapidno rastuću pojavu virtualnog. Na mjestima virtualne realnosti slike zamjenjuju tijela, tijelo postoji kao nižerazredni mehanizam, neophodna, ali ne i esencijalna evolucijska relikvija, osnova pukog biološkog postojanja, a um trijumfira u maniri superiornog i potencijalno autonomnog, samodostatnog kao fundamentalni alat za iskustvo i produkciju znanja. U toj dematerijalizaciji materijalnog, u tom virtualnom svijetu ne postoje namjere, postupci, posljedice, nego samo procedure, radnje, efekti. Ne postoji stvarnost koja se proživljava. Ne postoji dodir sa stvarnošću, s realnošću, tjelesnošću, čulnošću.. Time dolazimo li do spoznaje o biti čovjeka koji je nedvojbeno definiran prisutnošću, tjelesnošću, čuvstvenošću, utjelovljenjem… Srž svih psihičkih poremećaja i posljedica virtualnosti kao što su asocijalnost, bijeg od stvarnosti, samoizolacija, identifikacije s virtualnim likovima i zapletima jest upravo negiranje i gubitak dodira sa stvarnošću, s tijelom.
Nije li zapravo upravo utjelovljeni Bog paradoks materijalizacije sa zadaćom oduhovljenja, spiritualizacije, ujedinjenja materije, tijela s jedne strane i duha s druge?
Tijelo je uvijek u sadašnjem trenutku
Naše je tijelo od neprocjenjivog značenja jer je, baš kao i dah, uvijek u sadašnjem trenutku. Biti svjestan tijela znači iskusiti sadašnji trenutak sa svim njegovim blagodatima i potencijalima. Kad se pokret, dah i usmjerena pozornost spoje, imamo iskustvo jedinstva, uravnoteženosti, blaženstva pokreta. Kad se potpuno stopimo s tijelom i kad ga do kraja osvijestimo, imamo iskustvo meditacije u pokretu. Sve više ljudi prikliješteno stresom otkriva te drevne alate poboljšanja kvalitete života, uviđa njihovu svrhovitost te ruši predrasude i zablude o njima. Ovisno o životnoj dobi, nama odgovaraju različiti sustavi i pristupi vježbanju. Više od svega važno je da su rekreacija kao i kretanje užitak i zabava.
Stišati um, biti prisutan u tijelu, blagotvorno je i iscjeljujuće. Stoga ne čudi što stalno slušamo kako je vođenje ljubavi preporuka liječnika i terapeuta. Kako većina ljudi živi svoj život misleći na prošlosti ili budućnosti, za mnoge je stanje orgazma jedino iskustvo sadašnjeg trenutka. Za vrijeme orgazma svijest je potpuno prisutna u tijelu. Samorealizirani učitelji opisivali su prosvjetljenje kao konstantno bivanje u stanju orgazma. Takvo iskustvo kroz tijelo, kroz seksualnost može biti put i iskustvo buđenja/samospoznaje, jer seksualna energija jedan je od najdubljih izražaja vitalne životne snage i neprocjenjiv spiritualni izvor.
