Osamdesetih godina sada već prošlog stoljeća bilo je jako popularno šarati po školskim klupama. Na njima bi se u najvećem broju nalazila cjelovita, probodena i slomljena srca, imena onih koje bi mali plus trebao vezati zauvijek u ljubavi, munje, lubanje i slični popularni motivi.
No, do danas mi se urezao u pamćenje prvi susret s neobičnim krugom s jedne od naših klupa, kojeg je na dva jednaka dijela dijelilo slovo „S“ – u crno obojenoj polovici nalazio se kružić bijele boje, a u bijeloj polovici također je bio kružić, ali obojen u crno. Taj crno-bijeli krug isticao se među ostalim načrčkanim „umjetninama“ te sam pretpostavila da mora predstavljati nešto zaista posebno.
Ubrzo sam saznala da sam otkrila „yin i yang“, kineski simbol koji poručuje da u svakom zlu ima nešto dobro, a u svakom dobru naći će se nešto zlo, barem su mi tako pojednostavljeno objasnili koliko sam u toj dobi mogla razumjeti. Tada, naravno, nisam ni slutila da je to bio moj prvi susret s tai chijem kako zapravo glasi puni naziv okruglog simbola – Taiji (Taichi) – a svakako nije bio zadnji.
Meditacija u pokretu
Mnogo godina kasnije, kao mlada žena s poprilično kaotičnom karijerom, puna dvojbi, pitanja i tjeskoba, upoznala sam kineskog majstora borilačkih vještina Hao Qing Fua. Znao je tek nekoliko hrvatskih riječi, komunikacija se svodila na nekakvu mješavinu hrvatskog, engleskog i kineskog jezika uz obilatu pantomimu, no to mi zapravo tada i nije bilo važno. Priključila sam se njegovoj grupi koja je vježbala tai chi chuan yang stil te sam pokušavala čim točnije ponavljati pokrete koji su asocirali na jako usporeni karate.
Iako sam bila neuspješna u pamćenju forme te mi se činilo da moje noge i ruke odbijaju suradnju s mozgom, sviđao mi se taj prekrasan osjećaj mira koji bi me ispunio na svakom treningu. Često sam dolazila na vježbe s „knedlom“ u grlu, na rubu suza ili „samo“ nervozna, no nježni, gotovo plesni pokreti odnosili su me u neku sasvim drugu dimenziju. Meditacija u pokretu, taj opis tai chi chuana mi se jako dopao i bio mi je doista blizak. Svi problemi ostajali su izvan dvorane, a kad bi me i dočekali po završetku treninga, više mi nisu bili niti tako veliki, niti tako teški.
Dualitet stvarnosti
Nažalost, gubitak prve od ukupno tri izgubljene trudnoće udaljio me je od svih slobodnih aktivnosti, pa tako i tai chija. No, kad su žalovanja ostala iza nas, a na svijet je došlo naše dvoje prekrasne, zdrave djece, dugo sam čeznula za povratkom, nesvjesna činjenice da zapravo nikada nisam ni otišla jer – tai chi doista jest daleko više od običnog treninga i daleko više od bilo koje borilačke vještine.
On je stalna mijena dobra i zla u našim životima, dualitet, cjelovitost naše vanjštine i duha, dvije strane iste medalje, on je naprosto naša stvarnost, način na koji živimo, naš put. Očituje se u svim segmentima našeg postojanja, bilo da je riječ o pojedincu ili čovječanstvu, a treninzima sam se vratila možda upravo u trenutku kad sam bila spremna prepoznati tai chi u vlastitom životu. Kao što sam se prije osam godina gušila u žalosti pridržavajući se bijelog kružića nade, tako danas uživam u svim radostima roditeljstva zahvaljujući crnom kružiću mučnih sjećanja koja su me naučila cijeniti to što danas imam. Da tuge nije bilo, radost ne bih znala prepoznati, barem ne u svoj punini i raskoši.
Ispod površine
Razlog zbog kojeg sam napisala ovaj poduži uvod prije svega leži u neposrednom povodu za tekst, a to je obilježavanje Svjetskog dana tai chi chuana i chi kunga 27. travnja ove godine. S obzirom na to da već godinama ne vjerujem u onu riječ „slučajnost“, tako nisam ni slučajno upoznala svog današnjeg učitelja, Anan-Do majstora Boru Ranitovića koji već više od dva desetljeća vodi Centar za borilačke i terapeutske vještine Do u Zagrebu.
No, ovoga puta ne treniram tai chi chuan već Anan-Do chi kung Lohan formu, pa mogu reći da sam se osobno imala prilike osvjedočiti, zasad samo početnički, u blagodati obiju vještina. Da bi bilo jasnije, chi kung je energetski rad na tijelu kojim se njeguje i obnavlja naša vitalizirajuća energija pomoću uma i tjelesnih pokreta. Jedan od tisuća oblika chi kunga jest i tai chi chuan čije se forme promatraju kao vrhunski chi kung.
Na ugodnim druženjima uz čaj i kavu nakon treninga, moja novinarska duša napokon je dobila i odgovarajućeg sugovornika s kojim sam mogla zagrepsti malo dublje, iako još uvijek jako površno, ispod onog lijepog kruga s početka priče, naslućujući njegovu suštinu.
Neminovna promjena
Dakle, yin i yang (Tai Chi) temeljni je princip kineske filozofije koja govori o suprotnostima koje postoje u svim živim stvorenjima. Riječ je o dva osnovna energetska sustava u životu koja su međusobno suprotna, ali i ovisna jedan o drugome. Obje polovice neophodne su za postojanje materijalnog svijeta, one se neprestano kreću i razvijaju jedna iz druge.
Pritom yin, crni dio, simbolizira sve što je mračno, hladno, pasivno, nepokretno, hladno, neaktivno, unutarnje, a ujedno su u njemu sadržane ženske značajke. S druge strane, bijeli dio kruga, yang, govori o svemu što je aktivno, pozitivno, svjetlo, toplo, pokretno, rastuće, vruće, svijetlo, hiperaktivno; u njemu se nalaze muške značajke. U yinu također možemo prepoznati i duhovni aspekt postojanja, dok će yang predstavljati materijalni.
Da bismo cjelovito živjeli, yin i yang trebali bi biti u ravnoteži ili bi barem trebali težiti tome. Danas svjedočimo sasvim izobličenom, disharmoničnom krugu u kojem je materijalna polovica gotovo pojela duhovnu, no kružići su i dalje tu, postojani, očekujući neminovnu promjenu koja će se prije ili poslije dogoditi.
Eliksir mladosti
„Yin, yang, malo dulji yin i opet yang…“ odzvanja mi u mislima ritmično ponavljanje našeg majstora Bore kojim nam osvještava pokrete kako bismo prepoznali tu stalnu mijenu u chi kung formi, a potom i u našoj svakodnevici. To nisu i jedine upute koje možemo čuti na treninzima. Naime, Anan-Do podukom nastoji se vježbačima dati do znanja da tai chi chuan i chi kung nisu samo vještine koje imaju svojih zdravstvenih blagodati već iza njih stoji daleko više, čitava zaboravljena filozofija.
Čemu naše zdravlje ako ne postoji viši cilj, znao bi reći Shifu Damir Tenodi, majstor terapeutskih i borilačkih vještina čiji je učitelj, Majstor Ananda, idejni začetnik Anan-Do poduke. Unatoč tomu što ovaj način poduke ima svoje kritičare, činjenica je da se suština tai chi chuana u današnje vrijeme izgubila, dobrim dijelom čak i u narodu kojem možemo zahvaliti njegovo postojanje, Kinezima.
S jedne strane, stalno se naglašavaju zdravstvene koristi, a sve postaje jasno kad se spomene „etiketa“ koju su tai chi chuanu prišili taoistički mudraci – eliksir mladosti. Ljudi danas teže za dugovječnošću, za vječnom mladošću, starost je postala bolest i ruglo. Zaboravilo se da godine donose mudrost i iskustvo koje treba cijeniti i koristiti, a gotovo nigdje se ne spominje da duša nema bore.
Ne ulazeći u suvremeni izobličeni, nakaradni i sramotni stav prema starenju, činjenica je da je u takvoj klimi pomama za tai chijem sasvim razumljiva. Nježni pokreti dovode do duboke opuštenosti uma i tijela, približavaju nas harmoniji, a vraćanje našeg organizma u ravnotežu izazvat će pravu „eksploziju“ zdravlja i vitalnosti što iz dana u dan potvrđuju znanstvena istraživanja.
Smisao borbe i života
S druge strane, često se daje prednost borilačkom aspektu, a u tom kontekstu trebalo bi se ukratko osvrnuti na osnivača vještine, Chang San-fenga. Ovaj Kinez živio je na svetoj planini Wudang u 13. stoljeću, a Tao je bio njegov životni put. Dugo je promatrao vještine koje su u međusobnoj borbi koristili ždral i zmija, stekao je veliko znanje o prirodnim zakonima, o energijama neba, čovjeka i zemlje te je postavio temelje tai chi chuana koji je bio suprotan dotadašnjim uvriježenim stavovima o borbi. Mnogi će danas stoga naglašavati da tai chi chuan prije svega predstavlja vrhunsku vještinu borenja.
Naravno, niti jedan od spomenutih aspekata ove predivne vještine nije pogrešan, a posebice nije suvišan, naprotiv. Gotovo zadivljuje sve što nam tai chi chuan može pružiti, koliko nam može obogatiti život, no svakako ne bi bilo na odmet pitati se – a zašto, koja je svrha? Što ćemo učiniti s našim zdravljem ili što ćemo postići s našom borbom, koji su njihovi ciljevi?
Ako ništa drugo, već samo promišljanje o našem životu umjesto životarenja po inerciji obogaćuje pojedinca, ali i društvo u cjelini, tjerajući nas da djelujemo, mijenjamo sebe i druge, utječemo na društvo i vlast, zajednički rastemo i napredujemo. Svi postajemo svjesni činjenice da je pretežno materijalistički pristup životu dosegao svoj vrhunac te pokazao pravu nakaznost narušene ravnoteže u kojoj je duh gotovo u potpunosti potisnut uz rubove kruga. Možda je upravo Svjetski dan tai chi chuana i chi kunga pravi povod da počnemo intenzivnije raditi na zajedničkoj uspostavi harmonije za kojom zapravo svi toliko čeznemo.
