Katkad mi se čini da su vrijeme i novac rođaci. Ako ne rođaci, onda bar pripadnici iste vrste. Puno je poveznica, no u zadnje mi vrijeme jedna jako upada u oči: ni vremena ni novca nikad dovoljno! A osim toga, oboje su veliki izvor straha koji oblikuje i ispunjava svakodnevicu mnogih ljudi. Misli na tu temu (koje često prate prve a i zadnje trenutke u danu) neumorno se ponavljaju i »bildaju se« u utrobi. Teško je udahnuti i smiriti se pored takva tereta, koji gotovo nikada ne gubi na masi.
Proganjaju nas brojna pitanja… Koliki će račun za plin osvanuti za nekoliko dana u mom poštanskom sandučiću? Hoću li stići završiti dogovoreni posao? Jesam li uopće trebao pristati na toliko projekata? Dijete mi je spomenulo novi izdatak za školu, hoću li do kraja mjeseca uspjeti pokriti sve troškove? Bože, može li se dogoditi neko čudo koje će me izvući iz svih mojih problema?
A apetiti i troškovi nam konstantno rastu. Bombardirani smo reklamama o najnovijim proizvodima i uslugama bez kojih je odjednom »nemoguće preživjeti«. Čini se da nam je potreban još samo taj određeni tretman ili preparat pa ćemo biti sretniji, bolji i mirniji! Ubrzo spoznajemo da ni to nije bilo dovoljno i da trebamo nešto »još novije«! A i dalje nas muče nemir, nezadovoljstvo i pitanja na koja ne uspijevamo odgovoriti.
Ma nije li tog tereta uistinu previše za jedno srce? Vjerujem da jest. Kako čovjek uopće može obavljati sve svoje dužnosti kada mu »slon« satkan od straha sjedi na ramenima? Snage je sve manje, a umora sve više… No budilica svakoga jutra zvoni i tjera nas da učinimo još jedan korak.
Razmislimo li malo o trenutnoj poziciji novca u svijetu, jednostavno možemo doći do zaključka da je novac češće povezan uz negativne nego uz pozitivne struje. Baš kako je u jednoj od prethodnih kolumni spomenuto: ideja o radu je zatrovana, a slično možemo reći i za novac. Neke od najvažnijih ljudskih djelatnosti, potpuno nepravedno, najmanje se cijene i donose najmanje novca. Medicinski djelatnici i ljudi koji rade u školstvu bez sumnje su potplaćeni. Znači li to da nam nije bitno zdravlje i način na koji se školuju naša djeca? Ili smo pak novcu podsvjesno pridodali toliko negativnu etiketu da ga ne želimo asocirati s najvrednijim djelatnostima čovječanstva? Zar on zaista s pravom pripada kriminalcima i zakulisnim igračima koji određuju koliko će »mali« čovjek morati ulagati svog svakodnevnog vremena da bi zaslužio tek najmanji dio »kolača« za preživljavanje?
Ostatak ćemo vremena možda provesti gledajući televizijski program ili filmove na internetu koji govore o nekim izmišljenim životima. Diviti se nasmiješenim licima i zagrljenim parovima koji šeću prirodom pjevušeći omiljenu pjesmu. Nije da mi ne bismo htjeli biti na njihovu mjestu, ali toliko nam obveza visi nad glavom da je lakše pobjeći u »televiziholičarstvo« i kažnjavati se pasivnim životom, nego povesti voljenu osobu u šetnju.
Vjerujem da i vrijeme i novac mogu biti naši saveznici. To bi bio daleko bolji scenarij od ovoga u kojem smo mi njihove iscrpljene sluge, zar ne? Čini mi se da bismo trebali njegovati prijateljstvo s njima. Naučiti ih poštovati. Svaku kunu i svaku minutu ulagati u ono što za nas ima smisla kako bi plodovi naših ulaganja također imali smisla. Možemo premostiti jaz koji su izdubili strahovi i pogrešne ideje. I priznati sebi da zaslužujemo dovoljno vremena i novca za ono što zaista želimo činiti i biti dok smo ovdje, na Zemlji.
Onoga trenutka kad odlučimo u potpunosti preuzeti odgovornost za svoju svakodnevicu, ostvarujemo istinsko pravo na slobodan izbor.
S ljubavlju,
Mela
