Dakle, organska hrana je ona koja se proizvodi na prirodan način koristeći isključivo dodatke iz prirode. Takva hrana se uzgaja bez pesticida i kemijskih gnojiva, ne sadrži genetski modificirane organizme, ne tretira se zračenjem niti joj se dodaju kemijski prehrambeni aditivi.
Nekada se hrana proizvodila isključivo na takav način, jer nije postojala prehrambena industrija, niti su potrebe za hranom bile tako velike. Početkom 20 stoljeća u proizvodnju hrane uključila se i kemijska industrija. Već 1940.g. pokrenuo se pokret „Zelena revolucija“ kao odgovor na industrijalizaciju poljoprivrede.
Danas je potrebno imati certifikat za organsku proizvodnju, što garantira da takva hrana nema kemijskih dodataka, niti bilo što gore navedeno. Zemlje koje zahtijevaju takvu potvrdu o organskoj proizvodnji su Japan, Kanada, SAD i Europska unija. To je i logično, jer upravo te industrijski razvijene zemlje imaju veliku proizvodnju neorganske hrane, koju je potrebno razlučiti od organske, u cilju zaštite kupaca.
U smislu ovih zakona, organska hrana je hrana proizvedena na način koji je usklađen sa standardima koji su propisani na državnom ili međunarodnom nivou. Trenutno EU zakonodavstvo zahtijeva da se organska hrana biljnog i životinjskog porijekla označava korištenjem EU logotipa za organsku proizvodnju. Na oznaci također mora postojati broj koda certifikacijskog tijela koje je certificiralo organskog proizvođači.
Procesuirana organska hrana obično sadrži samo organske sastojke. Ako su prisutni i sastojci koji nisu organskog porijekla, najmanje određeni postotak ukupnih biljnih ili životinjskih sastojaka mora biti organski (npr. 95% u SAD, Kanadi i Australiji). Prisutni sastojci koji nisu organskog porijekla moraju ispuniti odgovarajuće zahtjeve.
Sve više se traži hrana koja nije kemijski tretirana korištenjem pesticida, svježa i minimalno procesuiranu hranu (obrađena). Takvu hranu najbolje je nabavljati direktno od uzgajivača. Organska hrana je i skuplja hrana, no u konačnici čuva zdravlje.
