U vremenu u kojem se uspjeh često mjeri brzinom, postignućima i vanjskim priznanjima, Jan Bolić podsjeća na ono što doista ima težinu – sam život. Hrvatski autor, motivacijski govornik i inspiracija mnogima, Jan je svoj put izgradio kroz iskustvo koje nije birao, ali ga je odlučio živjeti punim intenzitetom.
Njegov život obilježen je rijetkom genetskom bolešću mišića, zbog koje je suočen s brojnim fizičkim ograničenjima i čestim hospitalizacijama. Ipak, ono što definira Jana nije dijagnoza, već način na koji joj pristupa – s iskrenošću, hrabrošću i nevjerojatnom mentalnom snagom. Njegova svakodnevica, iako drugačija od većine, postala je izvor motivacije za tisuće ljudi koji u njegovim riječima pronalaze utjehu, razumijevanje i poticaj.
Kroz knjige “Život koji želiš živjeti” i “Dan po dan”, kao i kroz javne nastupe i dokumentarni film “Životi Jana Bolića”, Jan dijeli svoju priču bez uljepšavanja. Ne nudi gotova rješenja niti univerzalne formule za sreću – umjesto toga, govori iz vlastitog iskustva, o borbi, padovima, ali i malim pobjedama koje čine život vrijednim življenja.
Njegova filozofija je jednostavna, ali snažna: živjeti dan po dan, biti prisutan u trenutku i ne odustajati od sebe, bez obzira na okolnosti. Upravo u toj iskrenosti leži njegova snaga – i razlog zašto njegova priča odjekuje daleko izvan osobnog iskustva.
Vaš život obilježen je teškom dijagnozom, ali i iznimnom radnom energijom. Odakle crpite snagu za svakodnevni optimizam i kontinuirani rad na sebi?
– Inspiraciju pronalazim u životu. U svijetu koji me okružuje. Ljudi koji me prate. Sve mi je to inspiracija i velika motivacija. A ponekad me inspiriraju neki trenutci. Kada pijem kavu, šetam uz more. Sve to je ono što je lijepo u mom životu. Živ sam i živim normalno. Okružen sam osobama koje čine moj život a to mi je sasvim dovoljno da budem pozitivan. Još uvijek imam priliku svako jutro kad se probudim dat sve od sebe u onome što radim. To je dar.
U vašim knjigama poput ‘Život koji želiš živjeti’ i ‘Dan po dan’ vrlo iskreno govorite o svojoj svakodnevici. Koliko vam pisanje pomaže u očuvanju mentalnog zdravlja?
– Pisanje mi je puno pomoglo kada su me misli jako opterećivale. To je bilo nakon što sam preživio komu. Ali da, pisanje je zaista za mene kao lijek. Tada se opustim i sve nekako bude lakše. Danas nešto manje vremena posvećujem pisanju jer radim ali bez pisanja ne bih mogao zamisliti svoj život. Uvijek mi je negdje u mislima knjiga koju pišem.
Jeste li ikada imali fazu u kojoj ste se pitali ‘zašto baš ja’ – i kako ste se iz tog stanja izvukli? Koji vam je bio najteži psihološki izazov?
– Imao sam možda jednom kratku fazu kada sam bio manji. Još dijete. No ono što mi je bilo jako teško i bolno kroz život su bile upravo te epizode kada sam bio hospitaliziran. Jer to doživim kao da mi netko oduzme normalni život koji živim. Odjednom sve stane. I to me boli. Nemam onda više svoju rutinu. Svoje običaje. Ne mogu raditi ono što volim. Tada u tim trenutcima jedino pomislim pa zašto ja. Ali te situacije ne mogu promijeniti. Mogu se boriti i strpljivo čekati da prođe oluja. Ne preostaje mi ništa drugo nego krenuti naprijed svojim putem. Hrabro s vjerom u sebe.
Danas ste prepoznati kao motivacijski govornik – je li ta uloga nastala spontano ili ste svjesno odlučili svoju priču koristiti kao alat za pomoć drugima?
– Ta je uloga došla spontano jer sam pričao priču prvo radi sebe. Da meni bude lakše. No onda sam shvatio i vidio da ljude ta moja priča inspirira i motivira u njihovim životima. I tako je to krenulo. Počeo sam iskreno, otvoreno pisati i govoriti o svojim osjećajima i trenutcima u životu. Mislim da ljude privlači moja priča i način na koju je pričam. Jer ja ne govorim što netko nešto mora učiniti, da bi mu bilo bolje nego govorim što sam i sam proživio i naučio te što mi je na kraju pomoglo. Ljudi ne vole kada im netko nešto govori da moraju.
Kroz godine javnog djelovanja susreli ste se s različitim reakcijama okoline. Što ste naučili o ljudima, empatiji i društvu kroz vlastito iskustvo?
– Odgojen sam da sve ljude gledam isto. Da budem prema svima otvoren i iskren. Međutim, naučio sam da to nekad zna biti bolno. Nisu svi baš tako uvijek iskreni prema vama. No radije biram biti iskren bez obzira kakav je netko prema meni.
Uz to naučio sam da su današnji mladi dosta otvoreni i senzibilizirani prema osobama s invaliditetom. Kažu da ništa od današnjih mladih, ali ja uvijek stanem u obranu. Itekako su današnji mladi pametni i shvaćaju svoju okolinu.
U dokumentarnom filmu ‘Životi Jana Bolića’ publika dobiva uvid u vašu privatnu borbu – postoji li dio vaše priče koji još uvijek čuvate samo za sebe?
– Pa naravno da postoji dio koji ne govorim u javnosti. Možda neki obiteljski trenutci koje provodim s mamom i nonom. Pa ćete vidjeti i na koji način radim i pišem knjige. Gdje izlazim. Bit će i mojih trenutaka kad sam nervozan.
Često poručujete da ograničenja ne moraju određivati nečije snove. Koju biste poruku posebno istaknuli mladima koji se danas bore s nesigurnošću, bolešću ili osjećajem beznađa?
– Istina. Jedino granice koje postoje su u našem umu. Kada se tih granica oslobodimo i kada se prestanemo bojati sanjati stvari koje želimo onda stvarno možemo sve. Ok, treba biti realan i ne živjeti previše u oblacima, ali sanjati nešto što nam se može ostvariti, to nam nitko ne može oduzeti. Treba sanjati velike stvari jer će nas ti snovi gurati da idemo naprijed. Svi ponekad osjetimo umor. Svi nosimo svoj križ koji je svakome najteži. Ali isto tako vrijedi se boriti i hrabro slijediti svoj put jer na kraju zaista možemo doći do nevjerojatnih stvari.
Kako danas definirate uspjeh – kroz karijeru, osobni mir ili utjecaj na druge te je li se vaša definicija uspjeha promijenila kroz godine?
– Prije nego što sam krenuo na pravni fakultet, završio sam u bolnici gdje sam skoro preminuo. Prije toga uspjeh sam vidio kao posao u struci. Želio sam postati pravnik i prvi odvjetnik u RH s mojoj bolešću. Nakon što sam se oporavio, na fakultet nisam krenuo i krenuo sam drugim smjerom koji mi je donio nevjerojatne stvari. No ti trenutci kada sam se borio za život promijenili su moj pogled na život. Tada sam shvatio da je najvažnije vrijeme koje provedem s osobama koje čine moj svijet. To bi bila moja definicija uspjeha. Prvo mama i nona pa onda posao i knjige.
Gledajući unaprijed, što vam je trenutačno najveća motivacija? Koje osobne i profesionalne ciljeve još želite ostvariti?
– Inače ne volim gledati daleko unaprijed. Jer živim dan po dan. No najveća motivacija mi je upravo ovo što i sada živim i radim. Provesti najviše vremena s osobama koje su moj svijet. Na profesionalnom putu raditi na poslu na kojem radim. Truditi se biti sve bolji. Završiti poslovnu školu i završiti knjigu. To je to uglavnom.
Pročitaj i ovo:
- Kad tišina postane terapija: kako floating vraća tijelo i um u ravnotežu
- Natalija Belošević: “Djeca sa sindromom Down imaju talente, snove i velik potencijal”
- Kad tehnologija susretne ljudskost: Helpi gradi most između studenata i starijih osoba
