Koliko smo kukavice, a koliko hrabri u odluci da se prepustimo vodstvu života bez da mislimo na sutra.
Da li je to glupo?
Ako ne spremamo hranu za zimu znači li to da se ne volimo dovoljno, ne mislimo na svoje dobro…
Ne mislimo li na sutra – jesmo li kukavice koje se boje otvoriti oči?
Da li nam pogled na sutra, iz danas, ulijeva strah koji paralizira?
Možemo li biti toliko sigurni u Mudrost Života da mu se prepustimo bez zadrške bez obzira na godine, bez obzira na rane koje vučemo godinama duboko u nutrini, bez obzira na strah da ćemo izgubiti sebe kakvim se poznajemo i kakvim smo se mukotrpno izgradili kroz cijeli život?
Je li življenje u „danas“ svakim danom iznova, naša snaga ili naš bijeg?
Ravnoteža vjere u intuiciju i činjenja onoga što smatramo da je za naše najbolje dobro.
Ili zaista potpuno prepuštanje?
Prepuštanje opet čemu: mudrosti života ili mudrosti života unutar nas koju smo izgradili kroz vjeru bivanja u prirodi?
Kada je naš strah odraz naše intuicije?
Možda zavisi koje je tlo pod nogama kada se odrazujemo u skok.
Kada nam prekipi zadnja šalica ili kada nas strah toliko izbezumi da nemamo drugog izbora, kada nas toliko poljulja na nam postane svejedno i kada je dovoljno „samo biti“. Da li je „samo biti“ dovoljno dobar za odraz u skok?
Čime ćemo pojačati „samo biti“, čime ćemo hraniti „biti“?
Na um mi pada samo izvorska voda. Lišena htijenja potencijala rada na nekom posebnom organu, na nekom posebnom mjestu akumuliranja određene emocije.
Ona protkanja svaku stanicu našega tijela i vraća ju u prvobitnu vibraciju rezonancije na sav mogući potencijal kreiranja. Potencijal usmjeravanja vode u koritu potoka, potencijal koristi uhvaćene vode u drvenu zdjelu, potencijal oživotvorenja života u glini pored potoka… ili potencijal učenja čistog protoka bez namjere intervencije… bilo učinjene, bilo misaone svjesnom namjerom… samo protoka u „biti“.
Recept: u rano jutro otići na potok po izvorsku vodu. Pustiti ju da uđe u staklenu bocu, umiti ju suncem i oštrim zrakom zemlje u buđenju. Donijeti ju u dom i smjestiti pored ognjišta u blizini kućne vode. Ne previše blizu da se ne bi ugrijala, ne previše daleko da izostane djelovanje na svu vodu u kući. Tri tjedna piti po tri čaše ovako prigrljene vode, obavezno natašte nakon buđenja i navečer prije usnivanja. Gutljaj po gutljaj, sa sjećanjem na umivanje sunca i buđenje zemlje. Gutljaj po gutljaj izjutra prije nego smo progovorili, gutljaj po gutljaj navečer prije nego ćemo do zašutjeti do jutra.
