– Lepo vas pozdravljam, jako mi je herzlich ova vaša novina, gde si fina ženska može pročitati sve kaj ju zanima o lepim klajdama, kremicama s kojima se može natrackati, a kaj je najlepše, i o divnim putovanjima i fajn mestima na koje me bude jednog dana Fulir valjda otpeljal. A najviše mi se sviđaju i fini recepti kaj sam vidla, jer jako volim nekaj finoga pojesti, a u vašem magazinu sam našla par recepata koji me inspiriraju, pa ih bum dala Ankici, mojoj sestri, da mi ih napravi, ne bum valda ja kuhala, kaj got… Tako bi naše čitatelje pozdravila legendarna teta Mina iz predstave Tko pjeva zlo ne misli, koju je na daskama Hrvatskog narodnog kazališta utjelovila Ivana Boban.
Ivana je rođena u Zagrebu gdje se i školovala, završila je Klasičnu gimnaziju, pohađala Ritmičku školu Ana Maletić i glazbenu školu, gdje je svirala violončelo. Na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu diplomirala je 1998. godine, a godinu dana prije studija glume posvetila se radu i putovanju po Americi, Rusiji i Parizu. Od 2000. godine članica je ansambla Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, gdje joj je uloga tete Mine u predstavi Tko pjeva zlo ne misli Vjekoslava Majera – Kreše Golika – Renea Medvešeka, u režiji Renea Medvešeka, donijela posljednju u nizu nagrada.
Nagrada hrvatskoga glumišta za najbolju sporednu ulogu otišla je ove godine u prave ruke – vaše, dobili ste je za utjelovljenje Mine u predstavi Tko pjeva zlo ne misli. Sjećate li se što vam je prošlo kroz glavu kada su otvorili kuvertu s vašim imenom?
– Kao prvo, ove godine sam zaista mislila da nagrada neće otići u moje ruke, jer sam mislila da će žiri rezonirati kao, pa ona ima već tri glumačke nagrade HDDU-a, i jednu za režiju najbolje dječje predstave, Moja obitelj i jedan jež, te sam mislila da će nagradu ipak dodijeliti jednoj od mojih kolegica, Bojani Gregorić Vejzović ili Nataši Kopeč. Zaista sam bila iznenađena, ali jako sretna kad su prozvali moje ime, lijepo je kad te struka nagradi i prepozna tvoj trud i rad.
Jako me razveselila već i sama nominacija za nagradu, igrati tako kvalitetnu i duhovitu ulogu veliki je užitak, i prva nagrada mi je bila kad mi ju je Rene Medvešek dodijelio. Druga nagrada je sama recepcija predstave kod publike i salve smijeha koje prate svako Minino pojavljivanje na sceni, tako da je nagrada HDDU-a došla kao svojevrstan šlag na torti.
Svi se sjećamo legendarne Mije Oremović u ulozi Mine – vaša se Mina, uostalom, kao i cijela predstava, poprilično odmakla od originala budući da redatelj Rene Medvešek nije želio napraviti „kopiju“ filma na kazališnim daskama… Koliko vam je bilo zahtjevno donijeti drugačiju Minu od one koju je utjelovila Mija Oremović?
– Nitko od nas protagonista predstave Tko pjeva zlo ne misli, ni Krešimir Mikić, ni Zrinka Cvitešić ni Dušan Bućan, nije znao da će glumiti u predstavi. Izabrani smo nekako u zadnji čas, što je bilo odlično, jer smo potpuno neopterećeni ušli u proces rada, tako da nismo imali vremena razmišljati o težini slave, odjeku i genijalnosti kreacija Relje Bašića, Mije Oremović i Mirjane Bohanec-Vidović. Rene Medvešek inzistirao je da kreiramo uloge iz sebe, da se slušamo i radimo na odnosu likova, i točnim situacijama. Trudio se osvijestiti nam način i specifičnu brzinu govora likova u filmu, i vodio nas da oslobodimo svoj glas, što nam je pomoglo da se osjećamo živima, prisutnima i opuštenima na sceni, te da istodobno možemo uživati u svojoj igri.
Onog trena kad smo se počeli baviti tim zadacima i uronili u sam glumački proces, sasvim smo prestali razmišljati o kreacijama naših prethodnika i prepustili se toj genijalnoj i duhovito napisanoj priči koja posjeduje svojevrsni joie-de-vivre, iliti veselje i lakoću života onog vremena, a koja nam u ovom današnjem stresnom i brzopoteznom, gadgetima natrpanom životu, i onako nedostaje.
Kako je bilo surađivati s ovim ansamblom, djelujete mi kao da se i izvan scene odlično slažete?
– Što se tiče ansambla predstave, sve su to glumci moje kolege koje iznimno cijenim, kao i umjetnike, ali i kao osobe, a s nekima od njih, kao što su Alma Prica, Vanja Matujec, Olga Pakalović i Iva Mihalić, volim se družiti i privatno, izvan kazališta. Zadnjih nekoliko godina, za vrijeme intendanture gospođe Vrgoč i s Ivicom Buljanom kao direktorom drame, HNK je izbacio niz zaista vrlo kvalitetnih predstava i naslova, kao što su Ciganin, ali najljepši Kristiana Novaka, Tri zime Tene Štivičić, Čehovljev Ivanov u režiji Eimuntasa Nekrošiusa, zatim Peer Gynt Henrika Ibsena, pa se surađujući s kvalitetnim redateljima na inspirativnim komadima dogodila i neka nova kreativna energija i povezanost ansambla.
Trenutno radimo na novom tekstu našeg svjetski proslavljenog dramatičara Mire Gavrana, Svaki tvoj rođendan, koji također režira Rene Medvešek i u predstavi sudjeluje oko 25 glumaca. To je veliki izazov, ali je jako lijepo vidjeti toliko puno glumaca na sceni koji svaki svojom osobnošću, talentom i kreacijom doprinosi zajedničkoj igri. Čast mi je biti dio tog ansambla, a kao što sam rekla i na dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta, zaista mislim da je dobra predstava utoliko dobra, koliko je kvalitetno zajedništvo na sceni, da je poput nekog dobro usklađenog mehanizma, i mora funkcionirati i biti motiviran svaki glumac koji sudjeluje u predstavi.
Kad smo stvarali predstavu Tko pjeva zlo ne misli, bilo je zanimljivo s koliko truda i predanosti su moje kolege pristupile kreiranju okvira predstave, koji ne postoji u filmu, i koji su izmaštali zajedno s redateljem koristeći novinske članke, recepte, pjesme i oglase iz onog vremena.
Odrastajući u umjetničkoj obitelji, s ocem kazališnim glumcem i majkom redateljicom, pretpostavljam da je gluma bila najprirodniji izbor zanimanja? Možete li uopće zamisliti da radite nešto drugo? Biste li rekli da je gluma zanimanje ili poziv?
– Ne, zaista ne mogu zamisliti da radim bilo koji drugi posao, i moram priznati da kroz sve ove godine, iako je bilo dana kad sam sumnjala, posrtala i projekata u kojima mi se činilo da sve gubi smisao, ipak nisam izgubila ljubav prema tom poslu. Bolje rečeno, pozivu. A tek sada postajem u punini svjesna rečenice koje mi je tata kao maloj govorio: "Gluma je poziv, a ne posao.“ I to poziv na duge staze, maraton, a ne kratka trka, i treba znati izdržati, treba znati trajati, treba razvijati kazalište u sebi, a ne sebe u kazalištu. U današnje vrijeme opće samopromocije možda zvuči utopistički, ali to je ono što me istinski jedino zanima.
Što se tiče Hrvatske, imam sreću da sam u stalnom angažmanu, članica sam ansambla HNK pa sam tako na neki način zaštićena, ali do kada će to trajati, ne znam. Mojim kolegama slobodnjacima situacija zaista nije bajna. Prisutna je zabrinjavajuća razina nebrige hrvatske politike za stanje u hrvatskoj kulturi, koja bi po svojim postignućima, unatoč teškom stanju, trebala biti naša legitimacija i prozor u svijet, nešto po čemu nas se prepoznaje.
A kako je s vašom djecom? Jesu li i ona pokupila „glumački gen“?
– Kćer Lucija studentica je četvrte godine Pravnog fakulteta, a sin Luka ide u prvi razred. Kod njega primjećujem neke naznake, tj. možda bih ga jednog dana mogla spremati za prijamni – voli plesati, oponašati i stalno nešto izvodi, ali šalim se, još je prerano za bilo što ustvrditi. Neka rade ono što vole, što ih ispunjava i motivira, i ja ću biti sretna.
Kako izgleda jedan vaš dan? Ima li tu puno jurnjave i stresa, kao i kod većine drugih zanimanja, ili vam dan protekne laganini?
– Sve ovisi o tome radim li ili ne. Kad imam probe ili snimanja, znam biti na poslu od 0 do 24. Duple probe koje nerijetko traju do kasno u noć, ili na koje se nastavljaju večernje predstave, a u slučaju snimanja, dizanje u zoru i rad do predvečer, bubanje teksta, pa opet sve ispočetka bez petka i svetka, što bi se reklo.
To zna biti rudarski posao i tempo u kojem nema vremena ni za što izvan kazališta, obitelj i prijatelje. Hvala Bogu, svi me oni dobro poznaju pa znaju da je to samo faza i period koji će proći, inače bi me se valjda odrekli preko novina. U periodima kad je manje posla, kad ne pripremamo novu predstavu, mi glumci punimo baterije, možemo se posvetiti sebi, obitelji, pročitati dobru knjigu, pogledati dobar film ili otići vidjeti svoje kolege u druga kazališta i pogledati dobru predstavu, družiti se.
Negdje sam pročitala da pazite na sebe, da se zdravo hranite, pazite na liniju, meditirate… što sve činite za sebe kako biste ostali „uščuvani“, kako veli Franjo za Minu u Tko pjeva zlo ne misli?
– Ima već nekih 10-ak godina kako sam polako počela otkrivati da je strašno važno brinuti se o sebi i priuštiti si vrijeme za sebe, jer onda mogu biti bolja drugima. U tu brigu o sebi spada i kvalitetna prehrana. Koketirala sam i još uvijek to činim s makrobiotikom i raw foodom jer me ta vrsta prehrane čini zadovoljnom i sitom. Vježbanje je tu, joga je moja dobitna kombinacija. U nekoliko teških trenutaka u mom životu pomogla mi je da se centriram, fokusiram i nađem unutarnju ravnotežu, da se vratim sebi. Tu je i meditacija i šetnja prirodom, koje mi osvještavaju koliko je važan biti prisutan u trenutku, biti u sada, i uživati u punini bez projekcije što će biti ili preispitivanja što je bilo.
Mediji su se svojedobno raspisali o vašem privatnom životu i vašem gospodinu Fuliru. Imala sam tada dojam da biste radije privatno ostavili – privatnim. Jesam li u pravu?
– Točno, neka tako i ostane. Moram priznati da je moja potreba za očuvanjem intime, što sam starija, sve veća, i to možda upravo iz razloga što smo okruženi diktatom i promocijom samohvale preko Facebooka i Instagrama i inih servisa te vrste, u stilu ne vrijedi da sam sretna i ispunjena ako drugi to nisu vidjeli u novinama, na Fejsu ili Instagramu. Grozim se toga i ne razumijem, i po tome sam zbilja staromodna i iz prošlog stoljeća.
No, otkrijte nam ipak koliko vam je važna partnerska podrška? I koliko vam je važno to da partner dolazi iz istoga svijeta kao i vi? Pretpostavljam da bolje možete razumjeti jedan drugoga kada je tako…
– Partnerska podrška je izuzetno važna i meni daje krila i hrabrost, lijepo je imati partnera iz istog svijeta koji te osluškuje, podržava i razumije, s kojim možeš voditi duge razgovore o prirodi tog posla koji je nerijetko iscrpljujuć i zadire u najranjivije kutke tvoje osobnosti.
Za kraj bih vas zamolila da zamislite da raspolažete neograničenim izvorom novca i kako više niti dana ne morate raditi. Što biste u tom slučaju radili? Bismo li vas i dalje gledali na daskama HNK?
– Da, i dalje biste me gledali na daskama HNK. Ne bih mijenjala svoj poziv ni za što na svijetu, eventualno bih uložila novce i pozvala nekog genijalnog redatelja da režira nekog Čehova, Dostojevskog ili neki autorski projekt u kojem bi glumili moji dragi kolege. A nakon premijere, svako malo bih otperjala na neko putovanje, Sicilija, Portugal, Toskana, Australija, Kina, ne nužno tim redoslijedom.
