Jeste li primjetili da su se okusi hrane od pred 10 godina i danas jako promijenili? Pred nekoliko tjedana sam bila s sestrom u situaciji da smo obje ogladnile, te smo odlučile stati usput u pekari. Koliko god mi gladne bile, pecivo koje smo kupile jedva smo pojele…katastrofa.
Suho, žilavo, bez okusa, pa čak niti miris peciva više nije privlačan kao nekad. Sjećam se pekarnica pred desetak i više godina te mirisa i okusa onog peciva. Klipići su nekad imali okus po klipićima – a danas u većini pekarnica imam osjećaj kao da je sve od jednog vrsta tijesta i ako se ne pojede još dok je toplo, čim se ohladi ili postaje žilavo i neukusno, ili se posuši i doslovno izmrvi u ruci. Jesu li vam se ikada domaći klipići mrvili u ruci??. Sjećate se kako je nekad kruh više-manje imao težinu?
Danas ja štruca kruha sve lakša i lakša, a iste veličine. Pa čak i crni kruh, možeš pojesti cijeli kruh i kao da nisi ništa pojeo. Jedna prijateljica koja je radila u pekari mi je otkrila tajnu: sve je jedno te isto brašno, a da li će biti bijeli ili crni ovisi o aditivima. Ne velim da svi rade na taj način i još uvijek postoji i kvalitetno pecivo, ali sve je više ovih drugih, koji maksimalno žele zaraditi smanjujući udio kvalitetnih sirovina i povećavajući aditive.
I to je onaj paradoks hrane danas: ljudi sve više jedu, deblji su, a imaju manjak nutrijenata. Jer konvencionalna poljoprivreda je osigurala veći urod, ali manju nutritivnu vrijednost tog većeg uroda. Stoga ljudi moraju jesti više da bi zadovoljili potrebe za nutrijentima. Ako i to malo pokvarite aditivima i ostalima, naravno da se ljudi jednostavno ne mogu nahraniti od te hrane i organizam im traži više. Zato toliko masovno dolazi do pretilosti: radi posljedica loše hrane.
Jer, da se vratim na ono pecivo koje sam kupila, ja sam pojevši to osjetila kao da nisam ništa pojela, jer doista tu nije bilo ničeg što bi mi moglo kvalitetno nahraniti organizam.
I nije to samo na kruhu. Gazirana pića su sve slađa i slađa, pa ako popiješ jedno piće, radi tog silnog šećera u njima još si više žedam. Već su i bezalkoholna pića s "okusom" toliko slatka koliko su prije bila slatka "klasična" pića. A ako je bez šećera, u njemu je uglavnom aspartam, koji je kao štetan i otrovan za ljudski organizam dokazan još 80-tih godine prošlog stoljeća, ali nikako da ga povuku iz proizvodnje.
Ja ga osobno odmah osjetim u piću i nikad nisam mogla piti light pića koja ga sadrže, jer osjećam da mi je poslije nije baš dobro. Da li je to posljedica što dugi niz godina pazim što jedem i trudim se izbjegavati peciva, prerađevine, gazirana pića, te imam detektor u organizmu koji mi veli nešto nije u redu, ili se je toliko srozala kvaliteta hrane…vjerojatno oboje.
Stoga ne kupujem više peciva u pekarnicama i ne pijem gazirana slatka pića. Najbolje piće za žeđ je voda iz slavine. I na kraju ispada da je ta iz slavine i prilično zdrava i ukusna. Često ispada da je voda iz boce ili nekvalitetnija, ili je to voda iz slavine u boci. Samo puuuno skuplja. Sve je jako dobro objašnjeno u ovom kratkom filmiću:
http://www.storyofstuff.org/movies-all/story-of-bottled-water/
I tu nije kraj, hrana je sve lošije kvalitete…i rajčice koje imaju okus po kartonu i paprike koje su velike i sjajne izvana, ali bez ukusa paprike, korijenasto povrće koje smrdi dok se skuha…to nema veze s okusima i mirisima prave domaće organske hrane. Pred 20-tak godina sva hrana koja se je mogla naći u dućanima bila je uglavnom više-manje lokalno proizvedena i prilično dobre kvalitete. Danas ćete teško naći lokalnu hranu u dućanima. U vrijeme sezone kestena u Kaufladnu se je prodavao kesten iz – Kine. Jednostavno, dogodio se je veliki preokret na tržištu hrane. Hrana je postala još jedan od proizvoda masovne potrošnje i mora se proizvesti čim brže, s čim manje troškova. Što masovnije to bolje, da ukupni trošak po jedinici bude manji. Što masovnije – s čim više otrova, da gubici radi korova i nametnika budu čim manji. Stoga se je kvaliteta hrane srozala, samo zato da bi se u tom lancu sve više zaradilo, i potrošačima ponudila «jeftina» hrana. Jeftina hrana koja kasnije s sobom povlači skupe troškove lječenja dok obolite radi nje. Jeftina hrana koja jednostavno više nema okusa.
Nedavno je na TV-u bio dokumentarac o hrani koju jedemo – « Food Inc», ili u prijevodu Hrana d.o.o , i otkrio je još jednu žalosnu istinu o hrani u dućanima: hrana nije sigurna i često je izvor epidemija, zaraza, bolesti, a nažalost i smrti pojedinaca.
Stoga je vrijeme da uzmete stvari u vlastite ruke. Kao kupac i potrošač, zahtijevajte zdravu i sigurnu hranu. Imate puno veću moć nego što si mislite. Svaki put kada kupujete nešto, vi glasate za to što kupujete, vi dajete nekome novac i moć. Stoga kupujte lokalno i sezonsko, gledajte porijeklo robe koju kupujete, čitajte deklaracije na poleđini proizvoda, educirajte se. Kako i jedan od govornika na filmu veli: Tražite bolju hranu, i mi ćemo vam ju proizvesti, ali ju vi morate tražiti od nas poljoprivrednika.
Ili još bolje,upustite se u avanturui naučite kako proizvesti samo svoju hranu, zasadite voćnjak, naučite spremati zimnicu, naučite peći domaći kruh…. To je garancija sigurne, domaće i ukusne hrane. I vašega zdravlja.
