Postoje samo dva temeljna pogleda i pristupa u odnosu na bilo koji životni izazov s kojim se možemo suočiti i upravo o njima ovisi hoćemo li kroz život putovati u ulozi žrtve ili svoju energiju koristiti za stvaranje života kakav želimo.
Prvi i ujedno najrašireniji pristup izazovima svodi se na percepciju kako nam izazove uzrokuje netko ili nešto „izvan“ nas. Doživljavamo se poput žrtve koja je nepravedno zakinuta za ono što smatramo bitnim. Osjećamo opterećenje i nelagodu zbog izazovne situacije i silno želimo što prije izaći iz nje i vratiti se u „normalu“. Uopće nas ne zanima istražiti postoji li možda neka viša svrha ili korist koja se skriva iza takve situacije i jesmo li možda ipak to mi sami na neki način uzrokovali. Dok na svoje izazove gledamo kao na iskustvo koje nam uzrokuje netko ili nešto „izvan“ nas, glavno pitanje koje se pitamo jest „Zašto mi se ovo događa?“ (energija žrtve).
Iskustvo koje stvara naša duša
Međutim, ako na svoje životne izazove započnemo gledati kao na iskustva koja nam naša duša stvara za našu korist kako bi nam omogućila da rastemo i postanemo potpunija i cjelovitija verzija sebe, bit će nam puno lakše stvoriti potreban odmak i pronaći snagu u sebi kako bismo započeli učiti važne evolutivne lekcije koje nam takvi izazovi donose. Izazovi će nam postati poput resursa koje ćemo moći maksimalno iskoristiti kako bismo ih pretvorili u neki novi oblik koji do tada nije postojao u našem životu. Umjesto pitanja „Zašto mi se ovo događa?“ (energija žrtve), započet ćemo postavljati sebi i Svemiru pitanja koja će nam omogućiti istražiti nove perspektive i načine gledanja, što će u konačnici rezultirati boljim i kvalitetnijim odlukama i aktivnostima. Izazovi će nam postati poput „platforme“ koja će nam omogućiti prepoznati potencijal u sebi i svijetu oko sebe, a koji do tada nismo bili u mogućnosti vidjeti.
Iako nam je to na racionalnoj razini ponekad jako teško povezati, naši najveći izazovi uvijek su povezani s našom životnom svrhom. Na Zemlju nismo došli samo zato da bismo uspješno preživjeli i ostavili potomke iza sebe. Postoji viša svrha postojanja svakoga od nas i sve dok ne osvijestimo svoju svrhu stalno će nas pratiti osjećaj da nam nešto nedostaje kako bismo se mogli osjećati potpuno i cjelovito.
Na isti način kao što žir u sebi sadrži ugrađeni „kod“ koji mu omogućava da postane stablo hrasta, tako i svatko od nas u sebi sadrži „kod“ (prirođeni potencijal) koji predstavlja najvišu, najautentičniju i najpotpuniju verziju nas samih. I upravo nam naša duša kroz razne izazove stvara prilike da se zaputimo u življenje života koji smo došli živjeti. Izazovi nisu prepreke na našem životnom putu, već upravo njegov sastavni dio.
Svjesno učenje životnih lekcija
Život je poput škole i glavna je svrha naše životne škole realizacija prirođenog potencijala koji svi nosimo u sebi. Lekcije naše duše ključni su sadržaj našeg životnog nastavnog programa – i nemoguće ih je izbjeći. Ljudi i situacije s kojima se susrećemo su poput učionice koja nam omogućava usvajanje znanja i testiranje samoga sebe. Jednom kada pojedinu lekciju naučimo i savladamo, započinju se stvarati nove i kompleksnije lekcije koje nam omogućavaju novu priliku upoznavanja sebe i vlastitih resursa koje nosimo u sebi. Što svjesnije pristupimo učenju životnih lekcija, igra života i razotkrivanja vlastitog potencijala postaje smislenija i zabavnija. Lekcije koje zanemarujemo ili ne želimo naučiti stalno se iznova ponavljaju, no njihovo učenje svakim ponavljanjem postaje sve bolnije i nelagodnije.
Što više realiziramo svoj prirođeni potencijal, to smo u mogućnosti primiti i zadržati više energije ljubavi u svoj život. U biti, mogli bismo slobodno kazati kako svaki put kada se suočimo s pojedinim izazovom imamo dva temeljna izbora – ili da se izrazimo iz više razine i otvorimo se za primanje još više energije ljubavi u svoj život, ili da se još više začahurimo u mrežu strahova koji nas drže u iluziji odvojenosti od energije ljubavi.
Nažalost, većina ljudi izbjegava svjesno pristupiti učenju životnih lekcija i redovito pokušavaju pobjeći od njih. Čim se susretnu s pojedinim izazovom, bez odgađanja nastoje izaći iz njega ili panično pokušavaju pronaći krivca za to. Navedeni pristup pouzdana je receptura za život bez radosti i entuzijazma – jer životna radost nalazi se u neprekidnom učenju i postajanju nove i potpunije verzije samoga sebe.
Što te ne ubije…?!
Velikim životnim turbulencijama uvijek prethode brojni nježni šapati naše duše koja nas stalno nastoji usmjeriti na put radosti i svjesnog rasta i razvoja. Problem je što mi često mislimo da imamo puno važnijeg posla od izdvajanja vremena na dnevnoj bazi za osluškivanje svoje duše.
Vjerujem da poznajete mnogo onih koji na svoja pojedina bolna iskustva koja su prebrodili gledaju poput trofeja i ponosno ponavljaju floskule poput „Ono što te ne ubije to te ojača!“, ne shvaćajući pritom da su im takva iskustva postala izrazito bolna prvenstveno zato što su dugo vremena prije toga uspješno bježali od sebe zanemarujući šapat svoje duše. Puno bi im više koristilo kada bi priznali sami sebi da se ne radi o trofeju, već o slabosti – jer tek onda kada osvijestimo i prihvatimo svoje slabosti, dovodimo sebe u priliku da ih pretvorimo u snage!
Kao i kod svega drugog, sve se svodi na svjesnost – hoćemo li na svoje izazove gledati poput lekcija koje nam naša duša stvara ili od njih bježati vjerujući kako ih uzrokuje netko ili nešto „izvan“ nas.
Ili učimo lekcije koje nam izazovi donose ili stagniramo. Ili nam životni entuzijazam raste ili osjećamo sve veću ravnodušnost i apatiju prema životu. Treća opcija ne postoji.
Vaš izbor…
