Dušan Bućan jedno je od najprepoznatljivijih glumačkih lica svoje generacije – glumac širokog emotivnog raspona, snažne scenske energije i posebne životne filozofije. Diplomirao je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a danas je stalni član zagrebačke Drame HNK-a, gdje niže zapažene uloge. Uz kazalište, aktivan je i na filmu i televiziji, a publika ga pamti po ulogama koje često prelaze granice očekivanog.
No Bućan je jednako zanimljiv javnosti i izvan pozornice. Njegov privatni život obilježen je snažnom vezom s prirodom, istraživačkim duhom i potragom za smislenijim životom. Od ekspedicija u Saharu do putovanja na Aljasku, od solo avantura do selidbe na selo – Dušan živi filozofiju ‘povratka prirodi’, usporavanja i traženja unutarnje ravnoteže. U posljednje vrijeme javnost ga promatra i kroz novu, nježniju ulogu – onu oca. Očinstvo mu je, priznaje nam, donijelo najčišću radost koju je ikada osjetio, ali i potpuno novu organizaciju, odgovornost i smisao.
Vaša karijera traje više od dva desetljeća, od Akademije dramske umjetnosti do stalnog angažmana u Drami HNK. Kada pogledate unatrag, postoji li neki točan trenutak (ili više njih) koji su bili presudni u oblikovanju vašeg glumačkog identiteta?
– Svaka uloga me na neki način oblikovala i mijenjala jer je bila korak dalje u mom glumačkom razvoju. No, ako bi baš morao istaknuti koja mi je posebno značila, onda je to uloga Mercuzija u predstavi ‘Romeo i Julija’ u Histrionima, u režiji Dražena Ferenčine. Ta mi je uloga sjela ‘ko budali šamar’ jer je došla u pravom trenutku – kada sam imao i godine primjerene za tu ulogu a i moj privatni život je bio poprilično blizak načinu življenja tog lika. Kroz tu sam ulogu stekao dodatna životna i glumačka iskustva koja su mi kasnije pomogla i oblikovala me u pristupu poslu i načinu rada.

Aktivni ste u kazalištu, filmu i televiziji, putujete… Kako uspijevate balansirati između intenzivnih proba, snimanja i javnih nastupa?
– Ponekad ni sam ne znam na koji način kombiniram sve stvari. Zapravo, radi se samo o rasporedu. Jednostavno, ne pristupam stvarima stihijski jer koliko god to želio ne ide, pa se čovjek nauči napraviti plan, po mogućnosti što dugoročniji, i tako najbolje iskombinirati sve što radi – da svi budu zadovoljni i namireni.
Mediji vas često ističu kao glumca-pustolova – od ekspedicija u Saharu do putovanja na Aljasku i trenutačnih priprema za najtežu rally utrku na svijetu – Dakar. Koliko su ta iskustva utjecala na vas osobno ali možda i na pristup glumi kao profesiji?
– Putovanja mi predstavljaju važan dio života, oduvijek sam to želio i jedva čekao prilike da mogu putovati po svijetu. Ona su način na koji sebe obogaćujem – upoznavanjem drugih kultura, prostora, stavljanjem sebe u poziciju istraživača – kako da doživljavam drugi svijet. Obogaćuju me na osobnoj razini i uče drugačijem gledanju na život oko sebe. Imam sreću da kroz posao i sve ostalo imam prilika da, pjesnički rečeno, rastem i na tome sam beskrajno zahvalan.
U posljednje vrijeme sve češće govorite o promjeni životne filozofije, potrebi za jednostavnijim životom i selidbi na selo. Što vas je potaknulo na taj zaokret i što ste ondje pronašli, a što vam je nedostajalo u gradu?
– Oduvijek sam želio živjeti u prirodi, ona je okruženje koje me puni – kao nekakav odličan akumulator koji puni moju baterije. Uvijek sam tražio način da što više vremena provodim u prirodi. Sam okidač za preseljenje na selo bilo je putovanje na Aljasku koje je u meni promijenilo sve – kada sam se vratio s putovanja shvatio sam da ni o čemu ne mogu pričati s tolikom ekstazom i oduševljenjem kao o Aljasci i tada sam rekao sam sebi ‘nemaš što čekati nego kreni za svojim željama i snovima i potrudi se da uspiju’.
Vaš je životni stil medijima posebno zanimljiv jer spaja umjetnost, avanturu i vrlo iskren, prizeman pogled na život. Prepoznajete li u tome neki ‘recept’ svoje autentičnosti koja privlači pozornost javnosti?
– Svjestan sam da je taj moj način života poprilično neuobičajen za većinu i da su neke stvari koje radim za većinu nespojive. No, oduvijek mi se sviđala ideja renesansnog čovjeka pa se trudim kroz život postići to načelo. Naravno da neću uspjeti u tome, ali se trudim. Kada sam bio klinac ta ideja harmonije kojoj su Grci težili – taj spoj duha i tijela koje teži ka ravnoteži i savršenstvu je i meni bio ideal kojem težim. I trudim se biti što više u tome, a vrijeme će pokazati koliko sam u tome uspio.
Nedavno ste postali otac – kako vas je očinstvo promijenilo i privatno i profesionalno? Što vam je bilo najveće iznenađenje u toj novoj ulozi?
– Dok nisam imao dijete stalno sam slušao priče kako će ti se život promijeniti kada dođe dijete, a ja sam milio ‘pa daj, pa što sad ako dijete dođe – nastavljaš normalno sa svojim životom’. I nevjerojatno koliko sam bio u krivu – da, nastavljaš dalje sa svojim životom, ali došao je neki novi život u tvoj život za koji si ti odgovoran. I promijenio sam neke stvari – ako sam prije gubio spontanost jer sam je morao izgubiti zbog života u prirodi i organizacije samog posla, kada ti dijete dođe potpuno se to izgubi i krene još jači, intenzivnije razmišljanje o rasporedu. Možda je nestala ta vrsta spontanosti i neke bezbrižnosti, ali ono što ti dijete donese u život, taj osjećaj beskrajne i neopisive sreće – to nikad nisam osjetio do tad.
Koliko se vaš svakodnevni ritam promijenio otkako imate obitelj? Je li se promijenio vaš odnos prema poslu, putovanjima i ambicijama?
– Promijenio se tako da ono što sam u životu proživljavao, doživljavao i osjećao želim prenijeti na svoju obitelj, na svoje dijete i da to zajedno doživljavamo.
Na kojima projektima trenutačno radite – u kazalištu, na filmu ili televiziji – i što publika može očekivati u nadolazećim mjesecima?
– Trenutačno sam u sportskoj avanturi koju, moram priznati, sam priželjkivao još od djetinjstva, odnosno od trenutka kada sam čuo za takvo nešto. Dobio sam poziv od Juraja Šebalja da s njim sudjelujem u utrci Dakar, najtežoj rally utrci u svijetu, koja zahtjeva izniman napor. To je nešto što me trenutačno potpuno obuzima i bacam se 100 posto u tu priču.
Što vas danas, izvan posla, najviše ispunjava – rad na zemlji, priroda, putovanja? I postoji li možda ideja da jednog dana sve to pretočite u knjigu, dokumentarac ili neki osobni projekt?
– Ne postoji ništa specijalno što me najviše ispunjava, osim moje obitelji, oni su van kategorije. Nastojim živjeti život u kojem je ispunjen svaki njegov dio. Trudim se da bude što ispunjeniji, a što se tiče ideje da jednog dana izdam neku knjigu ili memoare – tko zna – možda kada budem dovoljno star i imao vremena da se time bavim. Do tada ću nastaviti što je moguće više živjeti – život.
Pročitaj i ovo:
- Hamed Bangoura: “Osjećam potrebu i odgovornost upozoravati na greške koje kao društvo činimo”
- Ivan Vrbanec: “U kuhinji ne treba filozofirati – jednostavnost je najiskrenija forma kuhanja”
- Hiking Croatia: Kako su ljubav, fotoaparat i planine stvorili najutjecajniji domaći outdoor projekt







