Kada je prije nekoliko godina prvi put ušla u komentatorsku kabinu, Leonarda Pavić nije razmišljala o tome da će je javnost prozvati „prvom ženom koja komentira nogometne utakmice“. Njezin fokus bio je – i ostao – samo jedan: raditi posao profesionalno, predano i na najvišoj razini. Danas je prepoznatljivo lice i glas sportskih prijenosa, a iskustvo bivše vaterpolistice, kako kaže, daje joj dodatnu dimenziju u razumijevanju sporta.
U razgovoru otkriva kako izgleda put od sportskog bazena do komentatorske kabine, kako se nosila s nepoznanicama i prvim adrenalinom, zašto organizacija života nije opcija nego nužnost te koliko su društvene mreže postale dio sportskog novinarstva. Otvoreno govori i o ciljevima, imidžu, ritualima opuštanja i svemu što stoji iza glasa koji gledatelje vodi kroz najveće sportske spektakle.
Nazivaju vas ‘prvom ženom koja komentira nogometne utakmice’ – kako doživljavate taj epitet – motivira li vas, opterećuje li, mijenja način na koji radite..?
– Doživljavam ga kao nešto što je lijepo za pročitati, kao simpatičan epitet, ali ne dozvoljavam da me definira. Čast je biti prva u nečemu, no od početka sam na to gledala kao veliku odgovornost. Htjela sam pokazati kako to nije nikakva avangarda, već normalan profesionalni put popločan trudom, radom i maksimalnom posvećenosti – od pripreme do završne riječi u prijenosu. Moja ambicija nikad nije bila postati ”žena komentator” već jednostavno dobar komentator. Spol nema nikakve veze s tim.
Sjećate li se svog ‘prvog dana’ u prijenosu: kako ste se osjećali, što vam je bilo najizazovnije i koji je bio trenutak kad ste rekli sebi ‘ovo je to’?
– Naravno! To je bio jedan pravi miks svega… adrenalina, uzbuđenja i želje da opravdam povjerenje koje mi je ukazano. Jedan kolega kojeg sam srela prije prijenosa poslije mi je kroz smijeh rekao: “S obzirom na to kakva si bila prije i što ti je sve prolazilo kroz glavu – bilo je super!” pa se nadam da nije pretjerivao, haha. Najizazovnije je zapravo bilo “isključiti se” i ne razmišljati tko sluša i kako to zvuči izvana, nego potpuno uroniti u utakmicu, ritam i dinamiku prijenosa. Prebrodila sam taj početni strah od nepoznatog… i ostalo je povijest!
Kao bivša vrhunska sportašica, odnosno vaterpolistica, kako su vas te godine treniranja u bazenu, utakmica i nastupa za reprezentaciju oblikovale u profesionalku koja danas komentira utakmice?
– Vaterpolsko iskustvo je ogromna prednost. Sport me naučio disciplini, radu pod pritiskom, timskom duhu, ali i razumijevanju sporta iznutra. Drugačije je kad sam na svojoj koži osjetiš i odricanje, dugotrajne i mukotrpne pripreme za neko natjecanje, kad pratiš vlastiti, ali i tuđi razvoj kroz godine – i onda si u jednoj potpuno novoj ulozi u kojoj ti takvo iskustvo može biti samo prednost. I da gledateljima adekvatno preneseš događanja u bazenu, ali i dodatno pojasniš akcije s igračem više u bazenu i sve one sitne detalje koji su možda na prvu manje primjetni.
Kako usklađujete posao komentatorice, mogući studij/obrazovanje te život izvan posla? Koje su vaše strategije za balans između karijere i slobodnog vremena?
– Još od osnovne škole i svih popratnih aktivnosti osim onih školskih navikla sam na to da je dobra organizacija ključ svega, i da se uz nju sve može stići. Svaki dan sam putovala u Split na treninge i natrag, tako da sam prilično rano stekla sposobnost da balansiram sve obaveze i da se držim rasporeda. Nekome bi možda zbog prirode posla sportske novinarke djelovalo kao da privatni život pati, ali zaista nikad nisam doživljavala svoj posao kao nešto što me sputava ili ograničava u bilo kojem segmentu. Za sve se pronađe vremena – nekad malo više, nekad malo manje.
Kao ženi u području koje se tradicionalno doživljava kao ‘muški teritorij’ (nogomet, prijenosi) – jeste li se suočila s predrasudama ili posebnim izazovima? I kako ste ih prevladali?
– Imala sam sreće da sam bila i još uvijek jesam okružena ljudima koji su mi bili veliki oslonac i podrška, i da nisu imali predrasude. Od prvih koraka na PlanetSportu do danas, neizmjerno mi je značilo uvijek imati nekog kome se mogu obratiti, s kim se mogu posavjetovati i popričati, pogotovo kada su prvi prijenosi i emisije bile u pitanju.
Što radite kad niste na snimanju ili prijenosu – imate li poseban ritual za ‘isključivanje’, omiljeni hobi, putovanja ili mjesto kojemu se najradije vraćate?
– Volim mir i kvalitetno provedeno vrijeme. Nekad je to šetnja po Jarunu, druženje s prijateljima, trening na bazenu, čitanje dobre knjige – sportske biografije su mi favoriti i skupljam ih već nekoliko godina. Sve su to nekakve ‘’sitnice’’ koje me vraćaju u ravnotežu. Pokušavam barem jednom godišnje pobjeći na neku destinaciju na kojoj još nisam bila i napuniti baterije, a srećom i posao je sam po sebi takav da se često putuje tako da toga sigurno ne manjka!
Moda / imidž / javni nastupi – kako birate stil, odijevanje ili uredski nastup s obzirom na to da ste često pred kamerama? Koliko vam je važan taj aspekt?
– Izuzetno je važan. Kada si pred kamerama, očekuje se određena razina prezentnosti i posvećenosti i tom segmentu, ali nikad to nisam stavljala ispred stavki kao što su pripremljenost, profesionalnost i baratanje materijom. Opisala bih stil kao elegantan, nenametljiv i adekvatan situaciji, okolnostima u kojima radim. Mislim da se stil može izraziti i bez ‘’pretjerivanja’’ i naglašavanja istog, zna se što je primjereno radnom mjestu, a što nije.
Koji su vam profesionalni ciljevi u sljedećih 3-5 godina? Ima li neki prijenos ili sportski spektakl koji posebno želite komentirati?
– Zaista mogu reći da je u ovih posljednjih pet, šest godina od tog prvog odrađenog prijenosa lista želja ispunjena. Kroz komentatorski segment komentirala sam gotovo sve što Arenasport nudi u programu s naglaskom na nogomet, a velika želja mi je bila komentirati utakmicu Lige prvaka i hvala Bogu, to se i ostvarilo u listopadu ove godine. Vezano uz Ligu prvaka, želja je bila barem otići na utakmicu finala, a ne možete zamisliti kako sam se osjećala kada sam s prošlosezonskog finala u Münchenu i izvještavala. Tako da bih se osjećala ‘’nezahvalnom’’ da pišem nekakve konkretne ciljeve jer ponavljam, hvala Bogu mnogi su se i ostvarili tijekom prethodne godine. Neka to bude da konstantno radim na sebi, učim, razvijam se dalje kroz sve segmente ovog posla, bilo voditeljskog ili onog komentatorskog.
Kako se vaš pogled na sport i novinarstvo promijenio od vremena kada ste igrali vaterpolo do sada, kad ste komentatorica? Što ste najviše naučili o sebi?
– Čak i ne toliko… oduvijek sam znala da želim biti u svijetu sportskog novinarstva, s tom željom i upisala studij novinarstva, a za vrijeme ’’igračkih dana’’ upijala sam kako rade sportski novinari s kojima sam se susretala – način na koji postavljaju pitanja, na što se fokusiraju, kako bih to ja postavila ili sročila… Uvijek sam s dodatnom pozornošću pratila novinarske stilove konkretno kada su izjave prije ili nakon utakmice bile u pitanju.
Društvene su mreže postale važan faktor u izgradnji karijere – koliko možemo vidjeti vi ste vrlo aktivni, dijelite objave iz poslovne i privatne sfere – smatrate li da su vaši profili važni za osobno brendiranje? Koliko je zapravo važno danas imati ‘osobni brand’ u medijima i sportskom novinarstvu?
– Danas su jednom riječju neizostavne. Svojevrsni su ‘’produžetak’’ vlastitog identiteta, koliko god da neki odbijali prihvatiti njihovu ulogu u današnjici. Činjenica je da nude pregršt mogućnosti: da se povežeš s ljudima, da pokažeš osobu koja stoji ispred kamere i iza mikrofona… Recimo, često volim dijeliti behind the scenes trenutke, pogotovo s velikih natjecanja jer toliko je segmenata koji čine prijenos ili emisiju, a da ljudi nisu ni svjesni koliko rada, kreative ali i ljudi stoji iza nekog projekta.
Koji su vaši rituali za opuštanje – imate li neki wellness ili zdravi način življenja koji vam pomaže nakon dugih sati rada na prijenosima i analizama?
– Tko god da je objesio vaterpolsku kapicu o klin može potvrditi moje riječi – možda više nisi igrač/ica, ali teško da možeš pobjeći od bazena… tako da su bazen ili more – ovisi o dobu godine – moj reset. Bilo da se dođem malo rasplivati ili odraditi trening, to i dalje shvaćam kao svoj mali ritual koji si pokušavam priuštim što češće, koliko god zahtjevan radni ritam dopusti!
Pročitaj i ovo:
- Ivan Vrbanec: “U kuhinji ne treba filozofirati – jednostavnost je najiskrenija forma kuhanja”
- Hiking Croatia: Kako su ljubav, fotoaparat i planine stvorili najutjecajniji domaći outdoor projekt
- Infuzija pozitivnosti: Svijet u kojem su ranjivost, suosjećanje i nježnost znakovi snage, a ne slabosti
