Najveći problem većine parova jest taj što ulazimo u ljubavne odnose prepuni koncepata kakav taj odnos zaista mora biti. Mi ga zapravo u startu već definiramo u našim glavama i na vanjskom planu samo tražimo potvrdu našeg mišljenja, ali i osobu koja će sve ispuniti. U našim dubokim maštanjima i manifestacijama naručujemo, kao u Djeda Božićnjaka, kakve karakteristike i osobine osoba treba ponijeti sa sobom u naš zajednički odnos.
Sve je zapravo zadano: kakvo bi trebalo biti naše uzajamno ponašanje, kako se treba osjećati i što treba dobivati ona, koliko mu prostora trebamo ili ne trebamo ostavljati, što su prioriteti, što se radi zajedno, što je ispravno, koliko često trebamo biti intimni, kakvi su karakteri podudarni zajedno …
Jesmo li se zapravo zapitali odakle nam zapravo sve te potrebe i ideje?
Zadojeni smo obrascima
Neke od tih projekcije najčešće i jesu miljama udaljene od naših stvarnih potreba i motrišta jer smo svi isuviše zadojeni različitim obiteljskim, društvenim i odgojnim obrascima i zapravo isprogramirani po nečijim tuđim normativima. Ne znamo i ne poznajemo našu stvarnu bit i ne uspijevamo je razlikovati od utjecaja i imputa sa strane.
Možda nas i ne smeta što je upravo naš partner/ica uživao do kasna u ludom večernjem izlasku sa svojim društvom i zapravo nam je drago ostati malo solo i baviti se u miru sobom, čitati ili uživati na bilo koji način…No, crv sumnje pomalja svoju glavicu i neki programčić linkan na kolektivnu svijest, iskustva drugih, tv novele ili novinski natpis ipak pali crveno svjetlo.. A ne, ne!! Čekaj, stani…
Naš mentalitet ne prihvaća činjenicu da ljudi mogu biti vrlo odani prema partneru, poštovati ga i imati dubok i intiman odnos s njim i istovremeno potpuno uživati u druženju s drugim ljudima, dijeliti vrijeme i interese s njima. Taj koncept da nam je samo jedna osoba „bog i batina“ koja nam jedina može i mora davati sve što nam treba je zapravo passe – neodrživa, lažna i opterećujuća za oba partnera. Stoga i ne čudi što se mnogi zapravo ne odlučuju na klasično partnerstvo i što se prema nedavno provedenoj statistici svaki treći brak u našoj zemlji raspadne.
Predati se – smisao i bit partnerstva
Ljudi zapravo nisu povezani sa svojim partnerom/mužem ili ženom nego su u odnosu na kolektivne obrasce i boje se da će zapravo kroz odnos izgubiti sve ono što su postigli gradeći svoj identitet, svoja stajališta, svoje principe. Ako izdaju principe zapravo će izdati sami sebe, ne uviđajući razliku da su čovjek i njegovi principi dva različita pojma. Naše principe smo sami stvorili ili odabrali kao svoje pa ih možemo po potrebi i mijenjati i modificirati što i korespondira sa zdravim načelima življenja. Budući da je sve tijek i promjena, držati se starih okorjelih koncepata znači biti sputan vlastitim starim identitetom i trošiti puno životne energije da se dokaže nešto što je daleko od naše biti. To naravno ne znači da trebamo mahnito odbaciti i odreći se svojih principa, osjećati krivnju radi njih i osuđivati ih. Samo pogledati da su ti konstrukti nas samih elementi koji stalno gledaju prema van i mogu se nadograđivati… Taj dio nas stalno nešto potražuje, nešto gleda, zbraja, stalno je u deficitu, gleda hoće li ga što zaskočiti, hoće li ga tko što destabilizirati, namagarčiti…I to potiče strah od predaje drugoj osobi koja je jedini smisao i bit partnerstva.
Upitajmo se prihvaćamo li osobu uistinu takva kakva ona jest, znamo li je slušati, čujemo li je uopće, kako se odnosimo prema njoj… Je li nam ona uistinu bitna ili je bitno da nam služi kao robot ili zadovoljava nas kao ukras. Kritiziramo li je, omalovažavamo, vrijeđamo…Jesmo li velikodušni ili sitničavi prema njoj? Tražimo li od nje ljubav bez da joj podsvjesno isto želimo dati? Znate onu konzumerističku „ minimalan napor uz maksimalan učinak“ …Samo ljudi nisu stvar koja se kupuje u dućanu na akciji… Kao takvi imaju kratak rok trajanja što nije istaknuto na pakiranju pa se možete vrlo lako iznenaditi i razočarati. Reklamirati takav proizvod možete isključivo sebi samima.
Znamo li pokazati ljubav?
Problemi nastaju kada ljudi samo žele biti voljeni, posjedovati savršene ljubavnike i partnere bez da se pitaju da li oni i koliko sami prihvaćaju i pružaju ljubav drugoj strani. Ne bave se pitanjima, tko je osoba kraj njih zapravo i ne slušaju zapravo što ona ima za reći… Naša nesposobnost da volimo druge najviše se očituje u maltretiranju i omalovažavanju drugih ljudi kroz pozivanje na svima poznata moralna „prava“ i obligacije u odnosu – nesvjesni svojih „dužnosti“ koje zapravo ne bi trebale biti dužnosti nego izraz ljubavi drugoj osobi. I tu dolazimo do problema. Ljudi ne znaju jedni drugima pokazati ljubav. Jednostavno ne znaju kako se to radi. Nisu u dodiru s njom i boje je se isto kao što nisu u dodiru sa svojim najdubljim bićem i ne poznaju ga.
Pustite sada priče o ja… Ja ovo ja ono… Ja sam kupio cvijeće, ja sam pozvala na večeru, ja sam učinila ovo ili ono… Pokloni su izlika za darivanje, a također darovati i davati treba znati. Treba znati kako prenijeti energiju kroz taj čin, pažnju drugoj osobi – bilo to pogled, osmjeh, poklon ili riječ. A treba znati i živjeti život s tom osobom. To od nas traži stalni angažman i susret sa sobom da bi cijela stvar bila autentična… Autentična… Ups!!! Kako sad to?
To ćemo znati onda kada proučimo tu energiju koju imamo u sebi. Kada je upoznamo i znamo njome se koristiti i upravljati. Kada zavolimo to biće i oslobodimo ga ograničenja i manipulacija, kada se osjećamo ugodno i udobno u sebi.. A tada će i ta druga osoba biti puno manje neizdrživa i opasna.
Kada će to biti? Kada ćete krenuti putem ljubavi? Možemo već danas. To svatko odlučuje sam.
