Ako ste se upustili u berbu gljiva, sigurno ste svjesni važnosti koja se pridaje poznavanju i razlikovanju različitih vrsta gljiva. Potrebno je mnogo znanja i iskustva kako bi se razlikovale jestive i otrovne vrste, tim više što nedostatak opreza može imati ozbiljne, ako ne i smrtonosne posljedice. Gljivarima početnicima iskusniji gljivari uvijek savjetuju da se opskrbe znanjem i za početek, prije no što uberu ijednu gljivu nauče kako izgledaju one najopasnije.
Iako se radi o privlačnoj socijalnoj i gastronomskoj aktivnosti, branje i konzumiranje gljiva može sa sobom donijeti teške, pa i smrtonosne opasnosti za zdravlje. Istraživanje provedeno na povijestima bolesti svih bolesnika otrovanih gljivama koji su liječeni u bolnici u Slavonskom Brodu od 1985. do 1989. godine pokazuje koliko opasno može biti nedovoljno poznavanje gljiva i njihovo nekritičko branje.
U tom je periodu ukupno liječeno 35 bolesnika, a kao najčešći uzrok trovanja navodi se zavodnica (Omphalotus olcarius) kod 14 bolesnika i panterova muhara (Amanita pantherina) kod 6 bolesnika. Od ukupno tri bolesnika otrovana zelenom pupavkom (Amanita phaloides), dva su slučaja završila smrtnim ishodom, što svjedoči o iznimnoj otrovnosti te gljive.
Do trovanja uglavnom dolazi zbog zamjene jestivih gljiva s njima sličnim otrovnicama. Najviše je bolesnika otrovano zavodnicom, i to iz više razloga. Zavodnica se masovno javlja u razdoblju od kolovoza do listopada, male su gljive relativno slične lisičarki, a prevladava i dosta raširena predrasuda prema kojoj su sve gljive koje rastu na panju jestive. Usto, svih je šest slučajeva trovanja panterovkom rezultat njezine zamjene s biserkom, gljivom koju se slabo poznaje.
>> Mali vodič za branje jestivih gljiva
Ako dođe do trovanja, nekoliko faktora utječe na prognozu:
1. Količina konzumiranih gljiva. Smrtna doza amanitina, toksina koji se nalazi u zelenoj pupavki, iznosi 0,1 mg na kg tjelesne težine. Ta je količina sadržana u jednom do tri klobuka srednje razvijene gljive ako je riječ o odrasloj osobi i samo jednom klobuku ako je riječ o djetetu. Ostaje nepotvrđeno je li količina otrova u gljivama jednaka u svako doba godine i u svim dijelovima svijeta, iako neki rezultati svjedoče da su koncentracije otrova u gljivama u raznim dijelovima Europe iste.
2. Trajanje inkubacije. Čini se da vrijeme latentnog perioda između konzumacije gljive i pojave prvih simptoma može poslužiti kao prognostički faktor. Bolesnici sa smrtonosnim ishodom imaju prosječno trajanje inkubacije kreće (10,3 sati), dok je kod preživjelih bolesnika taj period duži (12,6 sati).
3. Konzumiranje alkohola. Prema nekim autorima, alkohol je jedan od faktora koji smanjuje toksičnost amanitina. Kod bolesnika koji su uz jelo konzumirali alkohol primijećen je povoljniji tok bolesti, a ta je hipoteza potvrđena u eksperimentu na životinjama.
4. Dob bolesnika. Prema literaturi, kod slučajeva trovanja gljivama najveća je smrtnost djece ispod 10 godina. To je moguće povezati s količinom konzumiranih gljiva jer se povećava koncentracija otrova na manju tjelesnu težinu, čime se količina otrova konzumiranog na kilogram tjelesne težine pokazuje kao presudan faktor u prognozi.
5. Terapeutski pristup. Pravovremena terapija igra važnu ulogu u preživljavanju, pogotovo kod onih bolesnika koji nisu znatno premašili smrtonosnu dozu, a javili su se na liječenje u prvih 20 sati. Terapeutske se mjere dijele u dvije skupine – one koje su usmjerene na eliminaciju otrova iz organizma, kao što je ispiranje želuca ili uporaba medicinskog ugljena, te velik broj različitih lijekova kojima se smanjuje zadržavanje otrova u organizmu.
Ipak, kod trovanja gljivama vrijedi pravilo kako je dobra anamneza više od pola dijagnoze – liječnici moraju poznavati najopasnije otrovne gljive kako bi na osnovu vlastitog znanja i anamneze brzo stvorili uvjete za ispravan tretman bolesnika. Nadalje, vrlo je bitno od pojave prvih simptoma što prije provesti sve eliminacijske procese i rehidrataciju bolesnika kako bi se na taj način smanjila količina otrova prisutnog u organizmu, što poboljšava prognozu bolesnika.
Svijetložuta muhara
Svijetložuta muhara (Amanita gemmata) ima kuglast klobuk narebranog ruba, blijedožute do oker boje. Pokriven je bijelim izraslinama koje izgledaju kao krpice, a zapravo se radi o dijelovima ovoja koje kiša može isprati. Listići su bijeli i gusti, nejednake duljine, a stručak je šuplji i gladak s lagano ovješenim vjenčićem.
Ova gljiva raste od proljeća do kasne jeseni u svim šumama, pojedinačno ili u grupama od po nekoliko primjeraka. Nije jestiva, a određena je literatura spominje i kao otrovnu gljivu. Njoj je slična otrovna žućkasta pupavka (Amanita citrina) i elijeva muhara (Amanita eliae), a ima i svoju dvojnicu, svijetložutu muharu bez vjenčića (Amanita gemmata var. exannulata), od koje se razlikuje samo po vjenčiću.
Panterova muhara
Kod mladih primjeraka panterove muhare (Amanita pantherina) klobuk je polukuglast, a kasnije se izravna. Blijedosmeđe je do tamnosmeđe boje, narebranog ruba, prekriven bijelim bradavičastim ostacima ovoja koji se lako isperu. Listići su bijele boje, gusti i ne drže se za stručak. Sam je stručak visok i do 15cm, pri dnu jako zadebljan s nekoliko blagih prstena i ostacima ovoja te glatkim vjenčićem u sredini.
Obično raste ljeti i u jesen u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama. Izuzetno je otrovna, sa simptomima trovanja koju nastupaju nakon pola sata. Moguće ju je zamijeniti s jestivom biserkom (Amanita rubescens), no ona ima tipično narebran vjenčić, s tim da joj meso i listići na prerezu ili na pritisak brzo pocrvene. Slična joj je i skupina jestivih gljiva kojima pripada prava tigrica (Amanita spissa) – iako su te gljive slične bojom, od panterove se muhare razlikuju po tome što uvijek imaju narebrani vjenčić.
Zelena pupavka
Mladi primjerak zelene pupavke (Amanita phallodies) ima klobuk polukuglastog oblika, pokriven ovojnicom bijele boje, koji kasnije postane konveksan i bez ostataka ovoja. Najčešće je maslinastozelene boje s bljeđim rubom, ali može biti žuti ili sasvim bijeli. Listići su bijeli i gusti, odvojeni od stručka koji je vitak i visok, bjelkaste boje sa svijetlozelenim mramorastim uzorkom. U gornjem se dijelu nalazi ovješeni vjenčić koji može biti spojen s klobukom, dok je pri dnu zadebljao s ostacima bijelog ovoja. Raste u bjelogoričnim šumama od proljeća do kraja jeseni.
Zelena je pupavka jedna od najotrovnijih gljiva na svijetu. Smrtonosna je već u malim količinama – odraslog čovjeka može usmrtiti samo pet dekagrama svježe zelene pupavke. Sadrži otrove koji razaraju jetru, a ne mogu se uništiti sušenjem, kuhanjem ni izlaganjem visokoj temperaturi. Preporučuje se velik oprez jer ju je moguće zamijeniti s mnogim vrstama mladih preslica – jedina je razlika što već i mlade preslice imaju češljasto narebran rub klobuka, dok kod pupavke to nije slučaj. Slična joj je i sunčanica, ali postoje dvije bitne razlike – prsten zelene pupavke čvrst je i nepomičan, dok se kod sunčanice može pomicati. Nadalje, zelena pupavka raste iz „jajeta“ čiji su ostaci jasno vidljivi oko stručka, dok stručak sunčanice raste direktno iz zemlje.
Muhara
Muhara (Amanita muscaria) ima klobuk širine do 15cm, konveksan s lagano iscrtkanim rubom. Boja joj može varirati od narančasto crvene do jarke crvene, s bijelim bradavičastim izraslinama, ostacima ovoja. Stručak je bijele boje i može narasti preko 20 cm s češljastim ovješenim vjenčićem na vrhu, dok je pri dnu okruglasto zadebljan s bradavičastim ostacima ovoja.
Raste u velikim količinama u kasno ljeto i u jesen u crnogoričnim i bjelogoričnim šumama, ponekad na istim staništima na kojima rastu vrganji, kao što su brezovi šumarci. Budući da sadrži otrove koji uzrokuju halucinacije, muhara je otrovna gljiva, a u većim količinama može biti i smrtonosna. Njoj je slična ogoljela muhara (Amanita aureola) koja se od prave muhare razlikuje samo po tome što na klobuku nema bijele izrasline. Moguća je zamjena ogoljele muhare s jednom od najkvalitetnijih gljiva – carskom blagvom (Amanita ceasearea), no blagva za razliku od muhare ima listiće, meso i stručak žućkaste, a ne bijele boje.
Ludara
Ludara (Boletus satanas) ima mesnat i debeo klobuk veličine 10 – 30 cm koji je kod odraslih primjeraka ravan s često vijugavim rubom. Obično je blijede boje bez sjaja, kremasto bijelih do sivobijelih tonova. Stručak joj je kratak, ali debeo i masivan, zadebljan pri samom dnu. Boja mu varira od žute pri samom vrhu do crvene na dnu, a prekriven je crvenkastom mrežicom najizrazitijom u gornjim dijelovima koja se polako gubi prema donjem dijelu stručka. Meso je blijedožute boje, debelo i tvrdo, neugodnog mirisa po pokvarenom mesu, ali to nipošto ne znači da ga trebate kušati.
Raste od ljeta do početka jeseni u bjelogoričnim šumama. Zamjena je moguća s ostalim vrstama crvenorepih vrganja te s uvjetno jestivim purpurnožutim vrganjem (Boletus rhodoxanthus) pa opreza nikad dosta. Slična joj je i otrovna lažna ludara (Boletus legaliae), no ona, za razliku od ludare, ima klobuk zelenkaste nijanse.
Sumporača
Kod sumporače (Hypholoma fasciculare), klobuk je sumporasto-žućkaste boje, u sredini nešto tamniji i ispupčeniji. Ima vrlo guste i tanke listiće koji su kod mlade gljive žućkasto-zeleni, a kod starijih primjeraka maslinasto zeleni s nijansom ljubičaste. Oni su prirasli uz vitak i tanak stručak, lagano savinut, a budući da ova gljiva raste u skupini, poput busena, stručak je srastao s onima drugih gljiva. Meso joj je tanko i tvrdo, gorkog okusa i neugodnog mirisa koji podsjeća na jod.
Sumporača raste u proljeće i jesen u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama, obično u skupinama na starim panjevima. Moguća je zamjena s uvjetno jestivom crvenkastom panjevčicom (Hypholoma sublateritium), no postoje razlike u boji – kod crvenkaste panjevčice klobuk je ciglasto-crvenkaste boje dok su listići blijedožuti. Opasnost prijeti ako se zamijeni s jestivom panjevčicom (Kuehneromyces mutabilis). Ipak, njezini listići nisu sumporaste već blijedožute boje, a za razliku od sumporače, stručak joj je od vjenčića nadolje lagano ljuskav i smeđe boje.
Zavodnica
Zavodnica (Omphalotus olearius) ima izgled lijevka s rubovima svinutim prema unutra. Klobuk joj je narančaste boje, gladak i sjajan, veličine 5 – 15 cm. Listići su tanki i duge, nejednake dužine te se spuštaju po stručku koji je valjkast i vijugav, iste boje kao i klobuk. I ova gljiva raste u busenu pa joj je stručak pri dnu stanjen i zakrivljen.
Raste u ljeto i jesen u bjelogoričnim šumama, uvijek u skupinama, kao busen, na ostacima starih panjeva. Zavodnica je vrlo otrovna pa je potreban oprez, posebno jer se može zamijeniti s jestivom lisičarkom (Cantharellus cibarius). No, lisičarka ne raste busenasto na panjevima nego isključivo na zemlji, a ima i rjeđe listiće. Također je moguća zamjena i s nejestivom lažnom lisičicom (Hygrophoropsis aurantiaca), ali ona je rastom manja i ne raste u skupinama nalik na busen.
Foto: www.eol.org
