Opraštanje često povezujemo s tihim i svetim mjestima, gdje u potpunoj pokornosti priznajemo sve svoje slabosti i grijehe i nadamo se da ćemo se razrješenjem grijeha automatski promijeniti. Jedan, dva, tri, i gotovi problemi svi!
Na žalost, nije baš tako – opraštanje je puno veći čin od toga da nam netko kaže kako je gotovo i da će sve biti dobro.
Opraštanje je zapravo odluka da napokon shvatimo što se dogodilo i preuzmemo stvar u svoje ruke: svoj život, svoje osjećaje, svoje odnose s drugim ljudima.
Žao mi je, ali nitko drugi nema rješenje za vas. Sveti obredi pomoći će ako vjerujete, dat će vam vrijeme za promišljanje i mir, ali za odluku o oprostu i promjeni života odgovorni ste sami.
Bezbroj pitanja i nula dobrih odgovora
Uzet ću za primjer partnera koji je bio bezobrazan preko telefona prema vama, izvikao se i poklopio vam slušalicu. Stres na stotu! I vi se zbog toga osjećate loše, može se dogoditi da dobar dio dana potrošite na analiziranje te situacije – što, kako, zašto se to dogodilo? Zašto je takav? Što sam krivo učinila? Bezbroj pitanja i nula dobrih odgovora, kad sve zbrojite i oduzmete, ne znate zašto se to dogodilo, a sve je još jutros bilo u redu.
Adela Franceković vodi programe Škola opraštanja i Sretne veze
Da bih mogla objasniti, moram krenuti malo prije tog događaja i postaviti nekoliko pitanja: zašto uopće imamo taj teret na duši, u sebi, zašto su ljudi grubi i zašto je tako teško oprostiti?
Odgovor leži u tome da se na većinu toga što ne razumijemo ljutimo ili žalostimo. I to stavljamo pod kapu krivnje ili tuge.
Ako nas je netko naljutio, bit će kriv – zašto nije mislio na nas? Ako nas je ražalostio, osjećat ćemo se krivima – da smo napravili bolje, to se sigurno ne bi dogodilo.
Dualnost koja vlada na ovom planetu posložila je stvari tako da će, ako nema objašnjenja, doći krivnja ili žalost.
Ili ja ili vi, netko mora biti kriv.
Poznato, zar ne?
Teret krivnje
Krivnja dovodi do zamjeranja, zamjeranje do dubokog neopraštanja. I tako kreće – ne razumijete, okrivite nekoga ili sebe i patite…
Mi kao narod, nažalost, odrastamo u tome, učimo se kvalitetno duriti, zamjerati i dobro pamtiti sve što netko loše radi.
Mnogi ljudi rade na sebi, uče i čitaju, ali i se dalje jako ljute ili duboko tuguju. Kako život ide dalje, tako nikoga ne čeka pa upoznajete ljude, družite se, ljubite, rastajete…
I onda napokon upoznate nekoga, na primjer, partnera s početka priče – super je osoba, volite se i sve je dobro neko vrijeme, dok ta osoba ne pogriješi ili vi pogriješite (jer nema nepogrešivih) i hop, evo starih prijatelja krivnje, tuge, zamjeranja i ljutnje. Život počne poprimati svoje stare oblike i obrasce, pitate se što se to dogodilo, zašto opet ti osjećaji?
Teško je izaći iz toga, jer koliko god se trudili, ne ide na bolje dok ne otpustite prošlost i ne oprostite.
Bez toga uvijek krene niz krivnje, zamjeranja, sumnje, osjećaja nevoljenosti i manjak samopouzdanja.
Sve su to posljedice neopraštanja.
Kako onda oprostiti?
Za opraštanje je najprije potrebno razumjeti da smo svi pogrešivi te da smo i mi nekad povrijedili nekoga, baš kao što je netko povrijedio nas. Koliko god nas nešto boli, vjerujte mi da boli i nekog drugoga.
Kada nešto radimo, radimo to iz najbolje namjere, ali kasnije na žalost shvatimo da ta namjera nije donijela dobre rezultate. Kako mi, tako i netko drugi, i to je prvo potrebno shvatiti i prihvatiti – tu treniramo ego, ali kada to shvatimo, onda možemo krenuti dalje.
Nadalje, valja prihvatiti da nam drugi nisu dužni popunjavati emotivne praznine i ispunjavati očekivanja. Ako nešto želimo, trebamo to reći i prihvatiti ne kao odgovor, baš kao što i mi imamo pravo reći ne ako nešto ne želimo i ne možemo.
I kao treće i najvažnije, dokle god ne oprostite, osobi koja vas je povrijedila dajete veliku važnost jer je stalno u vašim mislima, kao neki vladar vašega života. Naime, kada odlučimo oprostiti, tu osobu skidamo s trona važnosti i stavljamo opet sebe i svoje potrebe na prvo mjesto. Doslovce je otpuštamo da ode daleko od nas tako da ponovo možemo disati.
Kada savladamo te tri lekcije, možemo razumjeti da nismo krivi ako je netko bio nervozan te da ne moramo upiti svačije loše raspoloženje. Tada uviđamo da je najlakše oprostiti jer nas to oslobađa od teških osjećaja.
>> Potražite Školu opraštanja na Facebooku
