Ena Rajić je dobro poznato YouTube lice svima koji su u potrazi za dozom inspiracije i motivacije. Ova dvadesetpetogodišnja psihologinja u zadnjih pet godina uživa producirati video sadržaj na društvenim mrežama. Na početcima su to bili „ozbiljniji“ psihoedukacijski/motivacijski videi, a danas su to video skečevi/parodije, spoken word poezija te pokoji socijalni eksperiment i intervju. Pored toga, svestrana Ena pleše i diše hip hop, bavi se košarkom te je velika zaljubljenica u kazalište i film, a bit će i gošća treće međunarodne konferencije Ljubav – KG – Novac, koja će se održati u Zagrebu 02.03.2019. godine u hotelu Academia.
YouTube kanal na kojem dijelite motivacijske videe (i još mnogo toga) pokrenuli ste 2014. godine – što vas je potaknulo na taj korak?
– U tom sam trenutku bila fascinirana saznanjima do kojih sam dolazila čitajući knjige iz popularne psihologije i duhovnosti te studirajući kolegije poput socijalne, kognitivne i pozitivne psihologije. Naprosto sam imala poriv podijeliti ih s drugima te kolegicu s kojom sam krenula u projekt. Netko sam tko se brzo oduševljava, pun je ideja i prvo skoči pa onda kaže „hop“ – to je bilo slučaj i ovaj put. Pa iako je moj YouTube kanal doživio zaokret u odnosu na prijašnju formu i sadržaj – drago mi je da ni u jednom trenutku nisam odustala.
Kako se Ena promijenila u tom periodu od prvog YouTube videa do danas?
– Ena je postala autentičnija, opuštenija i strpljivija. Počela sam shvaćati da sam, u biti, kreativna osoba u što ranije nisam vjerovala, a stekla sam i nove vještine u video editor programima što me jako veseli. Naučila sam da se ne trebam vezati za negativne, ali ni za pozitivne komentare već stvoriti stabilnu pozitivnu sliku o sebi neovisnu o vanjskim čimbenicima. Iskreno, mogu reći da se sada znatno više zabavljam i uživam u samom procesu stvaranja nego ranije.
Tko su osobe koje vas inspiriraju? Jesu li njihova razmišljanja zaslužna i za upisivanje studija psihologije?
– Za upisivanje studija psihologije zaslužne su knjige koje sam počela čitati u srednjoj školi, a najviše me inspiriraju osobe koje žive svoju strast, autentične su, odvažne, duhovite i, uz sve to, teže doprinositi drugima. To su za mene osobe poput Alicije Keys, Oprah Winfrey, Iyanle Vanzant, Tonyja Robbinsa, Viktora Frankla, kao i svi oni manje poznati ljudi koji bespogovorno vjeruju u svoje snove i, shodno tome, vrijedno rade na njihovom ostvarenju. Naročito me inspiriraju osobe koje postižu uspjeh u „nepopularnim područjima“ na našim prostorima poput, primjerice, umjetnosti. Tako ću za primjer uzeti svoju prijateljicu Jelenu Kastaneti koja je mladi perspektivni hrvatski pisac i doista živi svoje snove.
Autorica ste knjige „U potrazi za autentičnom snagom“ – možete li je predstaviti našim čitateljima, i objasniti kome je namijenjena?
– Knjiga predstavlja pogled na život kroz prizmu mojih osobnih promišljanja potkrepljenih psihologijskim istraživanjima. Sastoji se od tri glavna poglavlja – „Provokativne priče za um i dušu“, „S papira u praksu“ te „Dnevnika zahvalnosti“. U njima su moje refleksije o životu nastale kroz razdoblje studija psihologije, a knjiga je namijenjena prvenstveno (mladim) ljudima koji tek počinju propitkivati svijet i sebe u tom svijetu.
S obzirom na to da se „autentičnost“ nalazi u naslovu knjige, koliko je važno biti i ostati autentičan, i kako to postići?
– Ako uzmete u obzir da sam pobornik humanističke psihologije pa tako vjerujem da su ljudi urođeno dobri – za mene, biti autentičan znači djelovati s integritetom, odnosno biti u skladu sa svojim vrijednostima, svjestan vlastitih namjera i slobodan u granicama u kojima to ne šteti drugima. Kako autentičnost podrazumijeva nečiju izvornost, istinitost i vjerodostojnost, smatram da je neizostavna za ispunjen život.
Knjiga nosi naziv „U potrazi za autentičnom snagom“ što znači da ju i sama još tražim. Vjerujem da se postiže suočavanjem sa strahom od smrti te spremnošću da se bude potpuno iskren prema sebi i dođe u kontakt s onima tko smo bez statusnih simbola, postignuća i tuđih mišljenja. Na taj se način čovjek oslobađa i živi punim kapacitetom te ne uzima život zdravo za gotovo budući da ne zna koliko će kratko njegov ionako kratki život trajati.
Posljednji dio knjige posvećen je dnevniku zahvalnosti. Zbog čega je važno prakticirati zahvalnost? Imate li neki savjet kako to činiti?
– Postoje brojna psihologijska istraživanja koja su ukazala na pozitivne učinke tzv. „zahvalne perspektive“ na psihološku i fizičku dobrobit pojedinca. Za primjer ću uzeti istraživanje Emmons i McCullough (2003) koji su pokazali da ljudi koji svjesno prakticiraju zahvalnost doživljavaju više ugodnih emocija, skloniji su prosocijalnom ponašanju, imaju veći osjećaj interpersonalne povezanosti te bolju kvalitetu sna. Jedan od načina izražavanja zahvalnosti je kroz pisanje tzv. dnevnika zahvalnosti u kojemu svaki dan možete pisati, primjerice, tri stvari na kojima ste tog dana bili zahvalni.
Na svom YouTube kanalu često dijelite i video parodije – kako balansirate između humora i ozbiljnosti? Koliko je općenito važan humor u vašem izražavanju i bavljenju „ozbiljnim“ temama?
– Budući da je balans nešto čemu težim u životu, smatram da je biti ozbiljan ili humorističan cijelo vrijeme podjednako neprirodno. Život je za mene poput plesa između različitih silnica, stoga vjerujem da jedino kroz integraciju polariteta prisutnih u nama možemo postati cjeloviti. Kako balansiram? S jedne strane, stvaram parodije i socijalne eksperimente, a s druge strane produciram „ozbiljniju“ spoken word poeziju te intervjue o zanimljivim, no ozbiljnim temama.
Parodije su mi se pokazale kao izvrsna platforma u kojima kroz satiru dajem komentar na ono što se događa oko nas te dopirem do ljudi pokazujući im koliko smo svi mi, zapravo, slični. Iskreno, sada mi je puno zanimljivije i izazovnije na taj način pristupati čovjeku nego kroz neki „mainstream“ pristup u kojemu bih upalila kameru i pričala o nekoj temi od značaja. Uz to, humor nam pomaže otpustiti značenje pridodano nekoj „važnoj temi“ pa samim time utječe na promjenu naše percepcije problema. John C. Parkin u svojoj knjizi „Je*e mi se – najuzvišeniji duhovni put“ to vjerno prikazuje.
Jedan od načina na koji komunicirate s pratiteljima je putem You Tube kanala. Društvenim se mrežama pripisuje moć povezivanja, ali se jednako tako krive za otuđivanje i narušavanje samopouzdanja. Kako gledate na to?
– Sve ima svoje lice i naličje. Kao što Erich Fromm u svojoj knjizi „Fear of Freedom“ govori o negativnim stranama slobode modernog čovjeka, tako je sličan paradoks prisutan i u fenomenu društvenih mreža. Naizgled smo postali više povezani s drugima, no u biti mnogi od nas bježe od sebe i najbližih. Dok su s jedne strane ljudi dobili nevjerojatnu i dosad neviđenu mogućnost umrežavanja, s druge strane društvene mreže mnogima služe kao ključan izvor eksterne validacije. Ponekad mi se čini da nalikujemo zombijima koji žive u nekom paralelnom digitalnom svijetu, ignorirajući „sada i ovdje“.
Nažalost, ovisnost o društvenim mrežama postala je jedna od modernih ovisnosti. Sve nas to može „lako ponijeti“ i djeluje ovisnički stoga što nas pozitivno potkrepljuje kroz instant gratifikacije u obliku likeova, pregleda ili komentara. Zato u svojim videima obrađujem i „teške teme“ te želim služiti kao primjer kako nije sramno priznati da svi imamo i dobrih, ali i onih manje dobrih životnih trenutaka.
Kako se nositi s negativnim komentarima? Jeste li se i sami susreli s komentarima „hejtera“?
– Kada javno eksponirate svoj rad i stvaralaštvo – trebate biti svjesni neminovne činjenice da ćete imati nepozvanih gostiju te da si svatko može dati pravo komentirati ono što radite – poznavao dubinski vaš rad/shvaćao vas ili ne. Ni sama nisam iznimka. Ako se radi o omalovažavajućim komentarima koji impliciraju vrijeđanje, diskriminaciju ili govor mržnje – njih jednostavno brišem, ignoriram i/ili prijavim određenoj društvenoj platformi na kojoj se komentar pojavio.
Da bi se osoba mogla učinkoviti nositi s negativnim komentarima, smatram da treba raditi na izgradnji stabilnog samopoštovanja, biti jasna u vezi namjere s kojom nešto radi te razumjeti (ali ne i opravdati) činjenicu da određeni i isključivo nesretni ljudi imaju potrebu nanositi štetu drugima. Na koncu, nekim se ljudima jednostavno ne sviđamo što god radili i ma koliko bili dobri u tome. Čemu se onda zamarati njima?
U prvom se redu obraćate mladima – kad biste im mogli dati samo jedan savjet, koji bi to bio?
– Budite empatični prema sebi te empatični i asertivni u odnosima s drugima!
Kakvi su vaši planovi za budućnost? Gdje se vidite za 5, 10, 15 godina?
– Nemam čvrstih planova za budućnost jer su se moji današnji interesi znatno promijenili u odnosu na razdoblje od prije 5 godina – no, svakako bih trebala položiti vozački ispit (smijeh). Okvirno govoreći – voljela bih svake godine posjetiti neku novu državu i mjesto u kojima još nisam bila, a u bliskoj bih budućnosti htjela izdati još jednu knjigu sasvim drugačijeg žanra za koju već neko vrijeme stvaram sadržaj te se upisati u neki glumački studio.
Mi ćemo vas i prije moći vidjeti na 3. konferenciji Ljubav-KG-Novac, gdje ćete sudjelovati na panelu posvećenom ljubavnim odnosima. Što ste nam pripremili?
– Ne bih vam željela sve otkriti, ali ono što mogu reći je da je u pitanju parodija na muško ženske odnose, koja će ići u smjeru satire na stereotipne uloge u romantičnim odnosima te općeuvriježena vjerovanja o tome što je ljubav i kako se iskazuje.
Treća po redu konferencija Ljubav-KG-Novac održat će se u Zagrebu 02.03.2019. godine u hotelu Academia.
