„Bejrut je kraljica proturječja. Bejrut je mučenik i kurva. Zakriven zarom i emancipiran. Dvoznačan i proziran. Podmukao i odan. Ljubitelj novca i umjetnik. Orijentalan i okcidentalan. Zavodnik i poklonik. Grad u kojem je život sličan glumi u TV sapunicama“, tako je Bejrut opisala Joumana Haddad, libanonska književnica i feministica.
Dobro ga pamtim još otkad sam bila djevojčica. Dnevna rutina jedne prosječne građanske obitelji u bivšoj Jugi uključivala je i ritualno gledanje Dnevnika u pola osam. Gledale su ga stoički sve generacije, pa i mi mali, koji ništa nismo kužili. A Bejrut se vrtio svakodnevno. Rat, razaranja, stradanja… iz dana u dan, godinama. Točnije, petnaest godina, koliko je trajao libanonski građanski rat.
Kad je nestao s našeg televizora, kad mu se napokon dogodio mir, iste godine, isti takav besmisleni rat dogodio se nama, pa smo mi zamijenili Bejrut na televizorima nekih drugih građanskih obitelji. Nitko, naravno, nije kužio tko tu koga, ni zašto, kada je isti jezik, ista zemlja, dojučerašnji prijatelji i braća… baš isto onako kao što ni mi nismo kužili složenu lakoću libanonskog ratovanja. U ratu sam spas tražila u knjigama, mjuzi i pacifizmu. Prirodno, libanonski književnik Kalil Gibran bio mi je poput nekog hipi otkrivenja. I više, manje, to je sve što sam znala o Libanonu i Bejrutu.
“Stara, ‘ajmo u Bejrut, nije više opasno, svi kažu da je čaroban, prekrasan grad, noćni život je mrak, ima toliko za vidjeti, klopa je vrhunska, zovu ga Pariz Bliskog istoka, ima i predivno more, ‘ajmo stara, plizzz”, moja prijateljica Ninna Lara ne može do zraka od uzbuđenja.
Imala sam podužu listu mjesta na koja želim otputovati, a obožavam putovati, koristim svaku priliku da zbrišem negdje. Bejrut nije bio na toj listi. Ma nije mi bio ni na radaru.
„Ajmo!“, kažem bez previše razmišljanja i oduševljenja i postavljam si onda isto pitanje svakog dana iduća dva mjeseca do odlaska: „Pa, dobro, pobogu, zašto ja idem u Libanon?!”
Caje, suje… kalashinkov…
„Pazi da se na krovu ne skriva snajperist …”
Palim mobitel na aerodromu u Bejrutu i dočeka me cinična, ali i pomalo zabrinuta poruka mog sina pubertetlije, a toliko me ljudi i prije puta pitalo jednu te istu rečenicu: „Uh, pa je li u Bejrutu sigurno, nije li opasno?”
Pokraj našeg autobusa koji nas treba odvesti u hotel tri su vojnika naoružana do zuba.
„Nemojte fotkati vojsku, oduzet će vam mobitel“, govori nam vodič.
Fotkam vojsku, šaljem fotku sineku. To je moja prva fotografija u Bejrutu.
Bit će u idućim danima vojske na svakom koraku, bit će i kontrole na cestama Libanona i to sve više kako se približavamo sirijskoj granici u obilasku najznačajnijih arheoloških hot-spotova. Bit će i ratnih ruševina na svakom koraku. Bit će i izbjegličkih kampova koji vam srce paraju na tisuću komadića, jer Libanon je primio više od milijun i pol sirijskih izbjeglica, više nego ijedna zemlja igdje ikad na svijetu.
Ali Bejrut je grad kontradikcija i paradoksa. Urban i ruralan, grad koji pleše nad svojim ranama, koji živi između rata i mira. Ruševine, naoružana vojska… a opet, pršti od života i energije, pogotovo noću, kad se pretvara u disko podij. Bejrut doslovno živi noću. Legenda kaže da je izdignut iz pepela čak sedam puta, kao neki prkosni urbani feniks. S nestabilnom prošlošću, ali obećavajućom budućnošću, ponovo postaje sinonim za dobar provod i uživanje, miljenik turističkih brošura.
Bejrut je Šeherezada
Lijep je na onaj magičan način koji mu daje ta famozna raznolikost kultura i religija; spoj je istoka i zapada, Mediterana i Bliskog istoka, francuski utjecaj osjeti se na svakom koraku; ovdje živi 18 različitih vjerskih zajednica, klinci u školi uče tri jezika – arapski, francuski, engleski. Zamislite samo koja je to fantastična mješavina, koji je to neočekivani spoj.
Takav je i njegov vanjski dojam. Toliko različitosti. Od sirotinjskih potleušica u četvrtima pod kontrolom Hezbollaha, kamo turisti rijetko zalaze, ratnih ruševina, novih gradilišta na svakom koraku, do kilometarskih pješčanih plaža s visokim palmama, napucanih buržujskih kvartova s impozantnim građevinama, koja svaka za sebe noću ima vlastitu vanjsku betlehemsku rasvjetu u kaleidoskopu žarkih boja; skupih restorana i barova; od vibrantne Hamre, gdje smo bile smještene, prepune života, studenata, lokalnog šušura, dućančića, barova, street food-restorana, do otmjenog Downtowna sa skupim dizajnerskim dućanima koje u Zagrebu ne možete ni vidjeti; džamijama i kršćanskim crkvama jednima do druge; od arapskih žena umotanih od glave do pete, do arapskih žena skockanih u najmodernije seksi-krpice. Sve je ovdje neočekivano i sve je ovdje fascinantno.
Hot spots
Libanon – zemlja meda i mlijeka, domovina abecede, ljubičaste boje, stakla i cedra – ima iza sebe pet tisuća godina dugu burnu povijest i među najstarijim je zemljama na svijetu. U dolini Bekaa, smještenoj 85 kilometara sjeverno od Bejruta, u Baalbecku, skriva se jedna od najdragocjenijih ostavština starog Rima koja se ubraja među nekoliko čuda starog svijeta. Lokalitet nekada poznat kao Grad Sunca s hramovima Jupitera, Venere i Bakusa pod zaštitom je UNESCO-a kao mjesto od iznimne i neprocjenjive važnosti.
Bejrut ima i jednu od najljepših podzemnih spilja u svijetu, spilju Jeita, nominiranu za jedno od novih sedam svjetskih čuda. Jedan od najslikovitijih libanonskih gradića, prekrasni Byblos, star 7000 godina, među najstarijim je kontinuirano naseljenim svjetskim gradovima.
Bon apetit
Klopa me kupila do kraja. Tradicionalna jela kao što su humus, falafel, tabule ili baba ganoush u kombinacijama s mesom ili ribom i morskim plodovima i svježim povrćem samo su mali dio onoga što ide pod mezze – libanonsko predjelo koje vas zavede s toliko okusa i različitih kombinacija da vam glavno jelo najčešće i ne treba. Nacionalno je piće arak, alkohol prožet okusom anisa pomiješan s ledom i vodom i serviran u malim čašama. Arak obično bude uvod u mezze, ali mi se nikako nije svidio, okusom me podsjećao na dječji sirup protiv kašlja.
Europska kuhinja, pogotovo francuska i armenska, ima jako velik utjecaj, ali u središtu Bejruta prisutni su gotovi svi internacionalni restorani i lanci brze hrane, pa i ako vam se slučajno ne svidi domaća kuhinja, opcija je bezbroj. Slatkiši su prepoznatljivi u cijelom svijetu, a samo se baklava pravi na više od deset načina. U kombinaciji s pistacijom je savršena.
Naravno, tu su i nezaobilazne nargile. Puši se svugdje, i nargile i obične cigarete. Lokalci uz nargilu pijuckaju gustu tamnozelenu tekućinu, pa sam i ja, povodeći se za onom „radi što i lokalci“, otkrila najfiniji prirodni sok od limuna, limete i mente. Neponovljiv okus. Uživala sam i u finoj kavi, pripremljenoj tradicionalno, poput turske kave. Cijene hrane i pića gradiraju na skali od nekoliko dolara za street food, do astronomskih cifri u skupim restoranima.
Zemlja meda i mlijeka
Čini mi se kako ovdje nema srednjeg sloja. Oni koji nemaju, jedva preživljavaju; oni koji imaju, nezamislivo su bogati. Pa razgovaram tako o životu u Bejrutu s Tonijem, našim turističkim vodičem, toplim i srdačnim kao i svi domaći na koje smo naletjele. Toni je kršćanin, živi u planinama nedaleko od Bejruta i radi dva posla, kao turistički vodič i učitelj skijanja. Njegov je brat bio libanonski šampion u skijanju, a 1984. godine predstavljao je Libanon u Sarajevu na Olimpijskim igrama. Uživam u trenutku ove naše planetarne povezanosti, i na kraju svijeta uvijek neko pobratimstvo u svemiru…
”Život u Libanonu je lijep. Imate sve opcije. Skupo, jeftinije, možete pronaći svoj način života. Volim svoju zemlju iako ima mnogo problema. Zbog stanja u regiji i dalje je prisutna nesigurnost, ali mediji često prikazuju samo loše strane. Ovo je kozmopolitska zemlja, ovdje žene imaju više prava nego igdje u arapskom svijetu, uskoro ćemo se mi muškarci morati boriti za svoja prava”, govori Toni kroz smijeh.
Takav je Bejrut. Oprečan. Jer ima nešto singularno u njegovu nepripadanju. Bejrut zapravo suštinski ne pripada ni Europi ni Bliskom istoku. Jedinstven je u tom nepripadanju. Nemogući grad.
Pročitaj i ovo:
• Okusi Libanona – tamo gdje je hrana sinonim za druženje
• Elizabeta Penić: ‘Moja sloboda nema cijenu’
