Osjeća se u zraku: stiže proljeće. Probija se iz Zemlje i unosi nam se u lice kao ogledalo u koje se bojimo pogledati.
Jer Proljeće označava novi ciklus. Novi ciklus Života.
Ono postavlja pitanje: kada si odustala od sebe?
Jesi li uopće primijetila kada se to dogodilo?
Je li bio oštar rez u nekom trenutku ili se polako gasio komadić po komadić tebe?
San ti ne donosi odmor? Nervoza izvrije kao vulkan iz melankolije i nešto stišće srce?
Uporan kašalj podsjeća da nešto iznutra želi izaći van…
Tuga obavija pluća… Ona tuga koja kaže: zar se ne možeš sjetiti tko si?
Zar se ne možeš sjetiti što te raduje duboko u kostima? Zar se ne možeš sjetiti strasti kojom te srce tjeralo naprijed? Zar se ne možeš sjetiti gdje si unutar sebe „ti“?
Proljeće se probija iz Zemlje, nudi raskošne cvjetove ljubičice. Ljubičice kao ljubav, kao ljubav prema sebi. Gdje si nestala?
Naberi cvjetove ljubičice, naberi ih što više. Osuši i pripremi svaki dan kao čaj.
Odagnat će tugu koja se nakupila u plućima.
Odagnat će tugu zbog napuštanja sebe.
Smirit će nervozu srca, olakšat će kašalj i disanje, ojačat će pluća da ponovo počneš slobodno disati. Bez sustezanja.
Kada si odustala od sebe?
