Imamo jako puno obveza. Sve je više toga što moramo obaviti u jednome danu. Čini se kao da se sve ubrzava i komplicira. Život je sve samo ne – jednostavan! U privatnim sferama, naprimjer, da bismo dogovorili jedno obično prijateljsko druženje, potrebno je jako puno usklađivanja, pregovaranja, odgađanja i prilagođavanja. U poslu također: puno vremena, truda i ideja ulažemo u nešto za što zapravo ne možemo garantirati da će nakraju donijeti pravi rezultat. Svakodnevica vrlo često generira stres i nezadovoljstvo.
Na kraju dana razmišljamo o neizvršenim zadacima, o onome što još nismo stigli učiniti i o dužnostima koje nas očekuju sutra. Kritički smo nastrojeni prema sebi, preispitujemo svoje odluke i čini nam se da smo trebali neke stvari obaviti bolje, brže i učinkovitije. Ne uspijevamo se smiriti ni usporiti čak ni u trenucima pred san, a nerijetko su nam i snovi nemirni pa se ne možemo odmoriti i regenerirati do novoga jutra.
Kada se u mislima izdvojim i promotrim nas »izdaleka«, čini mi se da smo postali ubrzane radilice koje uvijek nekamo jure, a nikamo ne stižu navrijeme. Konstantno se opterećujemo stvarima koje su pred nama i zapravo ni u jednome trenutku nismo potpuno prisutni. Mi ustvari propuštamo život i ne uspijevamo vidjeti ljepotu koja nas uvijek na neki način prati i strpljivo čeka da je primijetimo.
Prije nekog vremena napravila sam mali pokus. Odlučila sam samoj sebi, poput najbrižnijeg roditelja, na početku dana odrediti koji su mi točno zadaci. Vrlo sam precizno definirala ciljeve i realno vrijeme koje mi je potrebno za obavljanje tih zadataka. Kao mudar »roditelj« znala sam da ih ne smije biti ni previše ni premalo, nego točno onoliko koliko ih u jednome danu mogu obaviti. Ali čvrsto sam obećala samoj sebi da ću si nakon svega obavljenog priuštiti mir, odmor i pravo na zadovoljstvo.
Obavljala sam zadatke redom, jedan po jedan, točno znajući koliko mi još vremena ostaje da bih svaki cilj ostvarila najbolje što mogu. Nisam se opterećivala drugim stvarima jer sam znala da će doći trenutak u kojem ću im se moći maksimalno posvetiti. Planiranje i svijest o konkretnim ciljevima rezultirali su potpunom prisutnošću i predanošću svakom zadatku. Mogla sam iskreno uživati u onome što radim i posvetiti se svakome cilju bez opterećivanja onime što je bilo i onime što je preda mnom. Rezultat te unutarnje smirenosti bila je maksimalna učinkovitost.
Nakon obavljenog pokusa zaključila sam da mi takav pristup omogućuje da na kraju dana budem zaista zadovoljna i mirna. Osjećala sam da »uzde« svoga vremena i energije imam u svojim rukama, da u svakome trenutku točno znam što radim i zašto – jer nisam dopuštala da mi izvanjski nemirni utjecaji previše remete planove. Naravno, postojala je doza fleksibilnosti jer nitko od nas nije u stanju predvidjeti sve situacije. No bit »kretanja kroz dan« ostala je netaknutom. Ako si sami odredimo prioritete, onda neće biti previše prostora za to da drugi upravljaju nama, i to tako da to nije dobro ni za nas ni za njih. Ne možemo biti učinkoviti ako smo nemirni, preopterećeni, ako nismo prisutni u onome čime se trenutno bavimo. A ako si priznamo koliko zaista možemo učiniti, onda ćemo uživati u procesu ostvarujući cilj za ciljem, a na kraju dana zaspati snom pravednika.
S ljubavlju,
Mela
