Alkohol je u našem društvu često povezan s opuštanjem, druženjem i proslavama, zbog čega granicu između navike i problema nije uvijek lako prepoznati. No pravi znak upozorenja nije samo količina alkohola, već mjesto koje on zauzima u svakodnevnom životu.
O toj granici, ali i o ovisnosti, obiteljskim odnosima, stresu i putu prema oporavku razgovarali smo sa Željkom Balić Čaljkušić, magistricom socijalnog rada i psihoterapeutkinjom koja godinama radi s osobama suočenima s ovisnostima i drugim teškim životnim okolnostima. Kao osnivačica i terapeutkinja Kluba liječenih alkoholičara u Solinu, u svom radu spaja iskustvo socijalnog rada sa psihoterapijom, koristeći realitetnu terapiju i OLI metodu.
Po struci ste magistrica socijalnog rada, a danas radite i kao psihoterapeutkinja. Osnivačica ste i terapeutkinja u Klubu liječenih alkoholičara u Solinu. Što vas je dovelo do psihoterapije i rada s ljudima u teškim životnim situacijama?
Uz majku, koja je zdravstvena djelatnica, odrastala sam slušajući priče o ljudima i njihovim životima. Nakon gimnazije znala sam da želim studirati nešto što će mi omogućiti rad s ljudima. Prvi izbor bila mi je psihologija, no splet okolnosti odveo me na socijalni rad. Tijekom studija volontirala sam, među ostalim, na liniji za pomoć Plavi telefon. Naše supervizorice bile su psihoterapeutkinje realitetne terapije i tada sam prvi put pomislila da ću se jednoga dana usavršavati u tom pravcu.
Nakon studija zaposlila sam se u tadašnjem Centru za socijalnu skrb, današnjem Hrvatskom zavodu za socijalni rad, gdje radim već 16 godina. U međuvremenu sam završila psihoterapijsko osposobljavanje i osnovala Klub liječenih alkoholičara. U svom poslu susrećem ljude čiji se obiteljski problemi, nasilje, ovisnosti, teškoće mentalnog zdravlja i materijalna nesigurnost često isprepliću. Nije im dovoljna samo informacija o pravima koja mogu ostvariti. Važno je da ih netko sasluša i podrži dok ponovno ne povjeruju da mogu utjecati na vlastiti život. Psihoterapija mi omogućuje da s njima dublje radim na odnosima, emocijama i obrascima ponašanja. Te se dvije profesionalne uloge prirodno nadopunjuju.
U radu koristite realitetnu terapiju i OLI metodu. Što se događa kada osoba prvi put sjedne preko puta vas i kako se ta dva pristupa nadopunjuju?
Najprije se dogodi susret. Ne polazim od dijagnoze ili pretpostavke da već znam u čemu je problem. Osobi često treba vremena da stekne povjerenje i osjeti da može govoriti bez osude. Zajedno pokušavamo razumjeti kako doživljava sebe, svoje odnose i okolnosti u kojima živi.
Realitetna terapija usmjerava nas na sadašnjost: na ono što osoba radi, koje izbore vidi pred sobom i kamo je ti izbori vode. OLI metoda pomaže nam razumjeti emocionalni razvoj i obrasce koji se ponavljaju, pa i ono što stoji iza straha ili obrambenih reakcija. Jedan pristup pita što osoba danas može mijenjati, a drugi nam pomaže razumjeti zašto joj je ta promjena možda teška.
Kada radite s osobom koja ima problem s ovisnošću, koliko je važno razumjeti njezino ponašanje, a koliko ono što se iza njega krije?
Važno je oboje. Pijenje ima stvarne posljedice za zdravlje, obitelj, posao i sigurnost. Osoba mora preuzeti odgovornost za svoje postupke, ali samo pozivanje na odgovornost često nije dovoljno. Alkohol može postati način da nakratko ublaži tjeskobu, bol ili usamljenost. To ne opravdava štetno ponašanje; pomaže nam razumjeti što treba mijenjati.
Ako se bavimo samo prestankom pijenja, a zanemarimo ono što je osoba alkoholom pokušavala ublažiti, povećava se rizik od povratka pijenju. Zato radimo na svakodnevnim navikama, odnosima i prevenciji recidiva, ali i na emocijama i dugotrajnim obrascima.
Što vas je tijekom rada s osobama ovisnima o alkoholu najviše promijenilo u razumijevanju ovisnosti?
Shvatila sam koliko posljedice ovisnosti nadilaze pojedinca. Osjećaju ih partneri, djeca, roditelji i cijela obitelj. Iza ponašanja koje okolina osuđuje često je osoba koja pati i duboko se srami. Neki godinama skrivaju problem, premda izvana djeluju uspješno i funkcionalno. Istodobno ih okolina katkad, čak i tijekom apstinencije, ponovno nudi pićem ili im se izruguje zato što ne piju.
Naučila sam i da oporavak ne ide ravnom crtom. Mogući su zastoji i povratak pijenju. Tada je važno razumjeti što se dogodilo, potražiti podršku i nastaviti liječenje.
U Hrvatskoj se alkohol često podrazumijeva na proslavama, druženjima i obiteljskim ručkovima. Kada odnos prema alkoholu postaje razlog za zabrinutost?
Ne gledamo samo broj čaša niti pije li osoba svaki dan. Pitamo se kakvu ulogu alkohol ima u njezinu životu. Zabrinjava me kada netko teško može zamisliti odmor ili druženje bez pića, redovito pije kako bi podnio stres ili tugu, skriva koliko pije ili nastavlja piti unatoč zdravstvenim i obiteljskim posljedicama. Važni su znakovi i zanemarivanje obveza te neugodni tjelesni ili psihički simptomi kada ne pije. Pitanje, dakle, nije samo koliko pije, nego i što se zbog pijenja mijenja u njegovu životu.
Koliko na razvoj problema utječe društvo u kojem je alkohol dio socijalizacije? Opravdavamo li predugo problematično pijenje riječima ‘svi piju’ ili ‘to je samo vikendom’?
Takva objašnjenja čujem i od osoba koje piju i od njihovih bližnjih. Nekima pomažu da umanje problem, a drugima da odgode suočavanje s njim. Netko tko pije vikendom nije nužno ovisan, ali ni pijenje samo vikendom ne isključuje ozbiljan problem. Važno je gubi li osoba kontrolu, ugrožava li sebe ili druge i nastavlja li piti unatoč posljedicama.
U Klubu vidim da članovi nemaju isti obrazac pijenja, premda dijele problem s alkoholom. Zato o rizičnom pijenju trebamo govoriti ranije, bez stigmatiziranja i bez uljepšavanja.
Kada netko kaže da pije zbog stresa, opuštanja ili lakšeg druženja, može li alkohol zapravo postati zamjena za druge načine zadovoljavanja emocionalnih potreba?
Često iza toga stoji stvarna potreba: za odmorom, smirenjem ili povezivanjem s drugima. Alkohol može nakratko smanjiti napetost, ali ne rješava njezin uzrok. Ako osoba iznova pije da bi zaspala, smirila se ili se osjećala društvenije, takav odgovor na neugodu može prijeći u naviku. Pojavi se stres, posegne za alkoholom i osjeti kratkotrajno olakšanje, dok se dugoročni problemi povećavaju. S vremenom joj može biti sve teže podnositi neugodne emocije bez alkohola.
Primijeti li osoba sama da s alkoholom nešto nije u redu prije nego što to prizna drugima? Što je najčešće potakne da potraži pomoć?
Često sama osjeti da pije više, da sve češće misli na alkohol ili da joj je teško stati. Ipak, može si govoriti: „Mogu prestati kad želim” ili „Nemam problem jer radim i funkcioniram”. To umanjivanje nije uvijek svjesna laž; iza njega mogu stajati sram i strah. Ponižavanje i moraliziranje zato rijetko pomažu.
Povod za prvi korak može biti razgovor s partnerom, zabrinutost za djecu, zdravstveni nalaz ili jednostavno trenutak u kojem osoba kaže da više ne želi tako živjeti. Može se obratiti liječniku obiteljske medicine, službi za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti ili ustanovi koja liječi ovisnosti. Klub pruža podršku u oporavku, a dolaze nam i ljudi koji prethodno nisu bili na liječenju. Njima posebno naglašavam da nagli prestanak pijenja nakon dugotrajnog intenzivnog konzumiranja može izazvati ozbiljne simptome apstinencije, uključujući jaku drhtavicu, zbunjenost ili napadaje. Zato je važno prije prestanka potražiti liječnički savjet, a kod teških simptoma odmah medicinsku pomoć.
Je li za oporavak dovoljno prestati piti ili se mora promijeniti i način života? Kako u tome pomaže psihoterapija?
Potrebno je graditi život u kojem osoba može održati apstinenciju. To može značiti promjenu rutine i društva, učenje drugačijeg nošenja sa stresom, brigu o zdravlju i rad na odnosima. Obitelj je pritom važna, ali i članovima obitelji često treba podrška. Godinama mogu živjeti u strahu, poricanju i nepredvidivosti. Uče postaviti granice i prestati preuzimati odgovornost za ono što osoba koja pije mora učiniti sama. Zato u Klub dolaze i partneri članova.
Psihoterapija pomaže osobi da prepozna što danas može promijeniti te koje je potrebe i osjećaje pokušavala riješiti alkoholom. Tada zajedno tražimo zdravije načine da na njih odgovori.
Što se promijenilo u pristupu liječenju otkako radite s osobama ovisnima o alkoholu? Tražimo li pomoć ranije?
Danas se o ovisnosti više govori kao o zdravstvenom, psihološkom i društvenom problemu, a manje kao o nedostatku karaktera. Više se pažnje posvećuje ranom prepoznavanju, radu s obitelji i dugoročnoj podršci. Ipak, stigma je i dalje snažna. Mnogi pomoć potraže tek kada pijenje ozbiljno ugrozi zdravlje, odnose ili posao.
U Klub dolaze i osobe upućene sudskim nalogom. Neki prestanu dolaziti čim ispune obvezu, što pokazuje koliko je osobna motivacija važna za nastavak oporavka. Grupni rad mi je dragocjen upravo zato što ljudi ondje čuju iskustva drugih, osjećaju da nisu sami i postupno grade odgovornost i podršku.
Voljela bih da kao društvo jasnije kažemo kako traženje pomoći nije slabost. Prvi korak ne mora biti velik: razgovor s liječnikom, poziv službi za ovisnosti ili dolazak u klub može biti početak promjene.
Pročitaj i ovo:
- Evo što se događa s vašom kožom kada pijete alkohol (i kako ovih dana smanjiti štetu)
- Zašto ni umjerena konzumacija alkohola nije dobra za vas?
- Suhi siječanj: 6 stvari koje se događaju kada prestanete piti alkohol
